Ranjivost

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2019. godine (5/2019).

Jedan od najboljih savjeta koje sam dobio u proteklih nekoliko godina se odnosio na pogreške koje sam napravio. U procesu učenja i usavršavanja vještina, pogreške zauzimaju vrlo važno mjesto. Prevažno mjesto. Savjet se odnosio na povratak na greške, ne kako bih lizao vlastite rane ili oplakivao prokletu sudbinu koja me dovela do toga da sam pao i pogriješio, nego kako bih vidio što se može naučiti iz te pogreške.

E, to je teško. Teško je, dakako, priznati i sebi i drugima da sam napravio pogrešku. Imao sam priliku više puta u sklopu mog obrazovanja biti izložen konstruktivnoj kritici. Ta konstruktivna kritika bi me iscrpila. Izmorila. Preznojila. Osjećao bih se kao da sam trčao maraton. Znam da su mi ti ljudi htjeli dobro i da su željeli pomoći da još više naučim, ali ujedno je to iskustvo i bolno i osvješćujuće. Svaki put iznova shvatim da nije baš sve ono što napravim savršeno i da nije moguće živjeti život bez grešaka.

Povratak na greške

Vraćao bih se kući poslije tih ‘izlaganja’ konstruktivnoj kritici umoran i iscrpljen jer je tih par sati bilo, zapravo, vraćanje na pogreške, suočavanje s njima i učenje iz njih. Greške su sastavni dio života koje ne moraju biti nužno samo materijal za prikrivanje i sakrivanje. Greške, nedostatci i ona mjesta kojih se bojimo mogu postati i nešto – iskoristivo.

Znate kako današnja tehnologija omogućuje čovjeku da iz smeća, onih stvari koje su na prvi pogled neiskoristive i neupotrebljive, pa čak i otrovne i štetne, može proizvesti nešto korisno i nešto dobro, nešto upotrebljivo i nešto iskoristivo. Strojevi iskorištavaju jednu vrstu materijala (ili jednu vrstu energije) i pretvaraju te materijale u nešto drugo. No, to je već materijal za neko drugo pisanje i neke druge stručnjake…

Da se vratim opet na onaj savjet koji sam dobio. Vratiti se na pogrešku i vidjeti što se može naučiti iz tog sirovog materijala. Nije ugodno vraćati se tamo. Nije to baš mjesto na koje sam ponosan. Možda su to ponekad mjesta koja nose traume sa sobom, neugodna sjećanja i ožiljke, bilo fizičke bilo emocionalne. Nije neuobičajeno da se čovjek tamo ne želi vraćati jer ne želi prolaziti opet kroz ista iskustva, iste osjećaje i proživljavati opet iste traume. Ponekad čak izbjegavamo mjesta, ljude i predmete koji nas podsjećaju na naše pogreške. Imamo potrebu odvojiti se od tog događaja i prostorno i vremenski. Jer ponekad susreti s prošlošću znaju biti bolni.

Ne mogu govoriti za svakoga, niti mi je to namjera. Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva, a i ono je često ograničeno i manjkavo. Moje iskustvo mi govori, a možda će se neki i od vas složiti s tim, da su me moje pogreške i moje traume, moji padovi i moji ožiljci učinili osjetljivijim za određene životne situacije malo više nego za neke druge. Moje dosadašnje životno iskustvo me oblikovalo u čovjeka kakav sam ja u ovom trenutku.

Kad se god susrećem s drugim ljudima koji su opterećeni i shrvani kojekakvim problemima, moja ranjenost i moji ožiljci dođu kao upotrebljivi instrumenti i kao korisna ‘oprema’ koja se dade iskoristiti u dodiru s ljudima. Henri Nouwen je napisao knjigu koja se zove «Ranjeni iscjelitelj». Još od prvog trenutka susreta s tim naslovom i sa svim onim što ta knjiga nosi unutar svojih korica nešto je bilo posebno oko tog Nouwenovog uratka. Zadržavam se ovaj put na značenju i čudesnosti lepeze mogućnosti koja se rađa iz dara naših vlastitih rana.

Greške su sastavni dio života

Vlastita ranjenost i vlastita izloženost pogreškama čini nas prijateljima. Suputnicima. Onima koji nisu na suprotnim stranama. Ne ostajemo više kao čovjek koji je vuk drugom čovjeku, nego radije stojimo jedni za druge, umjesto jedni protiv drugih.

Vlastita ranjenost postaje nešto što može biti moj dar drugome. A ranjenost me uči poniznosti i odustajanju od natjecanja koje mi poručuje da moram biti bolji od drugih. Izdržljiviji od drugih. Snažniji od drugih. Jači. Sposobniji. Savršeniji. Bezgrešniji. To natjecanje nužno ima i nekakvu ljestvicu na kojoj se uspoređujemo tko je na boljoj poziciji, a tko je bliži ispadanju. Tko je konkurentniji, a koga se ne isplati držati u svojoj blizini.

Ranjenost me uči poniznosti

Podsjeća me koliko sam prolazan i slab. Podsjeća me koliko je vremena malo, a koliko se zamaram stvarima na kojima gubim vrijeme. Ranjenost me uči da ne moram biti bolji od drugih. Ranjenost me uči da nije stvar u neprestanom natjecanju i borbi za prevlast. Umjesto borbe i natjecanja u prestizanju drugoga i ostavljanju drugoga iza sebe, u optjecaju je valuta koja se zove – biti za drugoga. Ta valuta se temelji na onome što nam je zajedničko, a ne na onome što nas rastavlja i udaljava jedne od drugih. To je bar jednostavna matematika. Ako se koncentriram na ono što me rastavlja od drugih, nikad nećemo moći funkcionirati zajedno. Ako se koncentriramo na ono što nam je zajedničko, ima nade…

Pitanje koje se nameće jest mogu li iskoristiti vlastito iskustvo ranjenosti kao dragocjenu knjižnicu iz koje ću učiti, kao blago kojem ću se iznova vraćati te kao mjesto susreta sa samim sobom i sa Svetim.

Knjižnica iz koje učim

Knjižnice sve više ‘ispadaju’ iz mode. Ljudi imaju sve manje vremena čitati. Valja nam se zaustaviti i zastati. Zagledati se. Osluškivati. Vratiti se na ona mjesta gdje zaista imam nešto naučiti. Vraćati se na one stranice iz vlastitog života ne kao detektivi koji će u detalje analizirati mjesto zločina, nego kao zahvalni svjedoci vlastitog iskustva. Detektivi žele pronaći odgovor na pitanje tko je glavni krivac, a mi pokušajmo pronaći odgovor na pitanje što se da naučiti iz bolnih iskustava iz prošlosti.

Blago kojem se iznova vraćam

Uspjesi nas mogu zavarati da je sve u redu i da se nemamo o čemu brinuti. Padovi nas uče da se život ne događa samo na jednom kraju spektra boja, nego da postoji i ono između, ali da postoji i ono na drugom kraju spektra. Možda se mogu usuditi i pogledati na sve ono što smatram vrijednim i neprocjenjivim u svom životu. Možda se mogu usuditi i pogledati jednog dana na one padove i pogreške koje sam napravio kao na nešto vrijedno i neprocjenjivo.

Mjesto susreta sa samim sobom

Čini mi se da bi mi lakše bilo pročitati sve knjige u gradskoj knjižnici nego se susresti sa samim sobom. Ponekad i samo kratki pogled u ogledalo bude dovoljan, a ponekad ni duhovne vježbe ni dani, tjedni i mjeseci propitkivanja ne budu ni blizu dovoljni da se susretnem sa sobom. Ponekad kao da i sam bježim od sebe i od odgovora koje bih mogao pronaći. Moja ranjivost, krhkost i slabost su integralni dijelovi čitavoga mene. Ono što nosim sa sobom kud god krenem. Ono što ne mogu zanemariti, zatomiti i ušutkati. Kakvog li apsurda! Zatomiti vlastito blago i vlastite dragocjenosti da bih prikazao drugome ono što mislim da bi se njima moglo svidjeti…

Susret sa Svetim

Toliko se puta upitam što je to što mogu ponuditi ovom svijetu i ljudima s kojima se susrećem. Još više i još dublje pitanje je što ponuditi u onim intimnim susretima sa Svetim. Istina je, zapravo, da pred Svetim se nemam što pretvarati niti mu što lažno prikazivati. On sve vidi i sve zna. On me poznaje bolje nego ja sam sebe. I u tim intimnim trenutcima mu nudim te slabosti jer mu lakše mogu reći tko sam ja preko tih slabosti i ranjivosti, nego preko mojih uspjeha i pobjeda.

Sve u nadi i molitvi da susret sa Svetim preobražava i mijenja, liječi i ohrabruje, potiče i zacjeljuje, grli i zakriljuje…