Rođenje Crkve, navještaj spasenja

Fra Bernardin Filinić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2019. godine (6/2019).

Pedeset dana poslije Pashe, Židovi su slavili Božju objavu Starog zavjeta na Sinaju. Zbog toga u Jeruzalemu su se skupili hodočasnici iz Jeruzalema, Palestine i iz krajeva dijaspore. Toga blagdana na apostole, koji su bili zatvoreni u strahu od Židova, u obliku ognja sišao je Duh Sveti. Tada se dogodilo čudo u srcima apostola. Ti ljudi koji su živjeli u strahu, izašli su iz dvorane i hrabro počeli naviještati Evanđelje. Duh Sveti učinio je da Uskrs zavlada u njihovim srcima i spremni su bili darovati svoj život kao što ga je Krist darovao za nas. „A Petar s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Toga Isusa, uskrisi Bog! Svi smo mi tome svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, kako sami gledate i slušate“ (Dj 2, 14; 2.32). Time, na dan dolaska Duha Svetoga, koji je promijenio srce apostolima, započinje navještaj vjere najprije u Jeruzalemu, pa potom sve do kraja zemlje. Navještaj započinje Petar, prvak apostola. On naviješta bit kršćanstva: Uskrslog Isusa, onoga koga su razapeli. Apostoli to svjedoče promjenom života. Više nema u njima straha od smrti. Uskrsli je pobijedio smrt! Mnogi koji su slušali rekoše Petru i apostolima: „Što nam je činiti, braćo?“ „Obratite se i svaki od vas neka se krsti da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar Duha Svetoga“ (vidi: Dj 2, 37-39). Oni koji su povjerovali i krstili se, njih oko tri tisuće, bili su ujedno i prvi navjestitelji Isusa Krista svojoj braći. Naime, na blagdan Pedesetnice, uz palestinske Židove, dijaspora iz Male Azije, Sjeverne Afrike, Arabije i Mezopotamije, iz cijelog Sredozemlja, sjatila se u Jeruzalem i slušala prvi navještaj apostola Petra.

Dan Pedesetnice, odnosno blagdan Duha Svetoga je rođendan Crkve!

Bog je povijesnim događajima, možemo reći, pripremio vrijeme i prostor za navještaj spasenja svim narodima. To vrijeme povjesnici obično nazivaju „Pax Romana“. Vrijeme je to relativnog mira unutar granica velikoga Rimskog carstva i jednog razdoblja civilizacije na Sredozemlju, koje započinje s Aleksandrom Velikim. On je oko tristo godina prije Kristova dolaska nakanio stvoriti svjetsko carstvo, osvojivši gotovo cijeli tadašnji poznati svijet na Istoku, od Makedonije do Egipta i Indije. Umro je mlad i iscrpljen u Babilonu, a carstvo su mu razdijelili epigoni. Taj učenik Aristotela nije uspio stvoriti svjetsko carstvo, ali mu je Providnost dodijelila da bude začetnik jedne nove tada svjetske civilizacije, koju nazivamo Helenizam, a koja je preplavila Rimsko carstvo nakon što je Rim osvojio Grčku i Bliski Istok. To je bila mješavina grčke klasike s civilizacijama naroda do kojih je doprla spomenutim osvajanjima. Novi zajednički svjetski jezik koji je sada nastao, grčki „koine“, pučki jezik trgovine i sporazumijevanja različitih naroda, bio je stvoren da se po njemu razglasi evanđelje. Na tom je jeziku u Aleksandriji preveden Stari zavjet, tzv. Septuaginta. Na tom će jeziku biti zapisana i Radosna vijest, tj. Novi zavjet.

Prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu bila je privlačni znak vjere. Ona je živjela od Riječi, tj. apostolske kerigme, od sakramenata inicijacije, krštenja i lomljenja kruha, tj. euharistije, te zajedništva-koinonije. Radost u jednostavnosti i zajedništvo srdaca i dobara bili su znak zbog čeka su se pridruživali novi članovi. Apostoli su pak oduševljeno svjedočili o Isusovu uskrsnuću (vidi: Dj 2, 46-47; 4, 32-33). Kršćanska zajednica u Jeruzalemu živjela je obećanja dana praocima izabranog naroda, a ispunjena u Isusu Kristu, stoga je sudjelovala i u službi Božjoj i u hramu, ali nadasve je slavila spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća u euharistiji. Nakon početne naklonosti sviju koji su ih poznavali, započela su od strane židovskoga velikog vijeća ispitivanja, zabrane naviještati apostolima, a ubrzo progoni i ubojstvo đakona Stjepana, prvog svjedoka-mučenika. To je bio povod izgona iz Jeruzalema, najprije Židova iz dijaspore koji su povjerovali. Oni koji su protjerani, obilazili su mjesta navješćujući Riječ. Tako su pomoću progonstva započele prve misije iz Jeruzalema.

Savao, koji je sudjelovao u ubojstvu Stjepana, pustošio je Crkvu, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. Pred Damaskom ga je obasjala svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ On upita: „Tko si ti Gospodine?“ I čuo je odgovor: “Ja sam Isus koga ti progoniš!“ (vidi: Dj 9,3). Savao nije progonio Isusa nego njegove učenike, kršćane. Isus kao da kaže: Kršćani to sam ja. Isus naviješta Savlu otajstvenu stvarnost Crkve. Savao, vjeran otačkim predajama, veliki farizej, susreo se na životnom putu pred novom stvarnošću koja će potpuno promijeniti njegov život. Susreo je Krista i otajstvo Crkve. Susreo je Boga u Čovjeku, koji je došao spasiti ljude. I Pavao će u svojim poslanicama često naglasiti to otajstvo: Krist je glava Crkve, a Crkva je njegovo tijelo. Koliko je uzvišeno to otajstvo za nas kršćane: mi smo tijelo Isusa Krista! Zato je naše tijelo od sakramenta krštenja sveto, hram Duha Svetoga, ako ga ne potjeramo teškim grijehom. Od tada ne postoji više razlika za Savla između Židova i Grka tj. poganina. To se odražava i u njegovu imenu, koje od sada prevladava u rimskom obliku, tj. Pavao. Shvatio je da je bit ljudske borbe na zemlji pitanje života i smrti. Navijestiti Krista uskrsloga, upriličiti taj otajstveni susret s Uskrslim svakom čovjeku, to je od sada temeljni i sav Pavlov poziv i cijeli će život tome posvetiti. Krista donijeti svakom čovjeku, da bi ljudi imali Život, smisao života, da bi živjeli blagdan života, blagdan uskrsnuća. Pavao je progonio Crkvu do istrjebljenja, a nakon susreta s Kristom pred Damaskom i prezbiterom Ananijom, te preko čišćenja pustinje, postao je novi čovjek. Dobio je snagu da Krista donese svijetu pod svaku cijenu, pa i da bude progonjen i ismijan, što će puno puta doživjeti, poradi Krista i od onih kojima je naviještao: „Mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu, mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni“ (I Kor 4, 10).

Kršćanska zajednica u Antiohiji nastala je većinom od obraćenih pogana (vidi: Dj 11,20). Opet je Petar, poučen odozgor, prvi pokrstio poganina Kornelija. Bila je to velika novost, koja je izazvala protivljenje nekih judeokršćana. Još veća novost bila je obraćenje najvećeg progonitelja kršćana Pavla. Kršćani su ga se bojali, a on je svuda naviještao uskrsloga Krista. Kršćanska zajednica u Antohiji, gdje su se Kristovi učenici najprije prozvali kršćanima, postat će Pavlova baza, odakle će putovati i naviještati Radosnu vijest Židovima i poganima.