Što su stigme?
Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).
Gledano terminološki izraz „stigme dolazi od grčke riječi stigma koja označuje znak, pečat, urez, ranu, žig i otisak.“ (Dizionario francescano) Osim toga, riječ stigma se odnosi na pečate kojima su se obilježavale životinje, robovi ili imovina, po čemu se raspoznavalo nečije vlasništvo. Dobro je imati na umu da se pojam stigme pojavljuje i kod Pavla (usp. Gal 6,17) ukazujući na razne „tragove (ožiljke) koje je na njegovu tijelu ostavilo šibanje, modrice od kada i okova, krvave podlijeve od kamenovanja, što je sve podnio zbog vjere u Krista. Ti znakovi-stigmata, neizbrisivi s njegova tijela, pokazuju njegovu pripadnost Kristu.“ (Isto.) Bez obzira na raširenost stigmi, postoje različite teorije o njihovom podrijetlu. U katoličkom kontekstu predvladavaju dva pristupa ovom fenomenu: prema jednima radi se o tolikom uranjanju pojedinca u Kristovu muku da se na tijelu očituje ono o čemu se duboko razmišlja. (usp. Isto) Prema drugima, radi se o čistom Božjem interventu ili zahvatu kako bi se osobu uvelo u dublje poznavanje razmatranoga, tj. samoga Boga. (usp. Isto) Za razliku od materijalističkoga tumačenja po kojem je u cijelosti isključen nadnaravni utjecaj, jer se radi o reakciji tijela na trajno stanje neurotičnosti ili, modernim rječnikom rečeno stresa, što se ponajviše vidi kod ljudi koji postovima i pokorom vlastito tijelo dovedu do neizmoglosti, a psihu namjerno izlože neurozama uslijed čega nastaju tako radikalne promjene na tijelu, kod teološkoga tumačenja se uvijek radi o nadnaravnome utjecaju. (usp. Isto) Pritom je važno napomenuti da medicini nije samo izazov protumačiti razlog nastanka rana, jer često ne postoji jasan uzrok (sine vulnerante causa), nego je još teže objasniti iznenadno i ničim uzrokovano povlačenje rana, tj. trajno (katkada i trenutačno) zacijeljenje svježih rana, kao što je slučaj kod Gemme Galgani ili kod Padre Pia, čije su rane iznenada nestale prije njegove smrti. (usp. Paolo Maria MARIANESCHI, Stimmate, 131-132) Bez obzira na raširenost fenomena i u drugim religijskim tradicijama, u kršćanstvu se pod pojmom stigme misli, prije svega, na Kristove rane, ali isto tako i na rane koje pojedinci dobiju, trajno ili privremeno, katkada čak i različito u odnosu na broj, mjesto i veličinu. (usp. Dizionario francescano) Sv. Rita je molila, kako tvrde njezini životopisci, da osjeti bol koju je Krist osjetio noseći trnovu krunu na glavi, a poznata je upravo po tom mističnom iskustvu. Franjo, ipak, pripada onima koji trajno posjeduju rane, raspoređene po tijelu kako su bile i na Kristovu tijelu, te se može reći da Asižanin u pravom smislu riječi nosi „utisnute sve znakove Gospodinova raspinjanja.“ (Isto)
