14. Nedjelja kroz godinu

EVO, ŠALJEM VAS KAO JANJCE MEĐU VUKOVE.
NE RADUJTE SE ŠTO VAM SE DUHOVI POKORAVAJU, NEGO RADUJTE SE ŠTO SU VAM IMENA ZAPISANA NA NEBESIMA.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 66, 10-14c
  • Ps 66 (65)
  • Gal 6, 14-18
  • Lk 10, 1-12. 17-20

Evo nas u Europi već devet godina. Nadali smo se da nismo kao ovce došli među vukove, da više nismo guske, ni ovce bez pastira. Do sada nismo dobro prolazili u sličnim zajednicama država. Otvorena i puna srca donosimo Europi svoj mir, duh, bogatu kulturnu baštinu i nadamo se da ćemo naići na prijatelje mira, na kojima će naš mir ostati, a njihov koristiti i nama. Ali ustav EU namjerno ili zlonamjerno prešućuje kršćanske temelje Europe, znači prevladavaju neprijatelji mira. Vjerojatno je da će se i ova umjetna i bezbožna tvorevina raspasti, a krhotine i opet pasti u naše dvorište. Otresti EU prašinu s nogu, a mir koji smo velikodušno donijeli uzeti, samo će još jednom potvrditi da je, za nas vjernike, jedini cilj i jedino rješenje Kraljevstvo Božje, a ne EU ili bilo koja zajednica ovoga svijeta. Ali uronjeni smo do grla, a i malo više, u ovo svjetovno u kojem smo prisiljeni živjeti. Pokušajmo pošteno, ponosno i dostojanstveno.

Poslanje Crkve je pokazati ciljeve i način dolaska do Kraljevstva, što je središnja misao današnje Službe riječi.

Starozavjetni prorok poziva utučene povratnike u Jeruzalem na veselje, klicanje i radost. Jer ovako govori Gospodin: “Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.” Jahve, koji se poistovjećuje s Jeruzalemom, uzima na ruke djecu njihovu i tješi ih na koljenima. Bog ne zaboravlja svoj narod, čak i onda kada narod zaboravi Boga. Hrvati su prije petnaestak stoljeća ušli u zajednicu Božjeg naroda. To je sigurnost opstanka, ali i obveza ne zaboraviti Boga. Memento!

Pavao je zanesen otajstvom križa, na kojemu je pobijeđen grijeh i nastupilo novo doba. Od sada niti je što obrezanije ili neobrezanije, nego je samo “novo stvorenje.” Križ je jedini izvor slobode i mira, on nas oslobađa, da se ne vratimo na prijašnje stanje grijeha, na “ja” tjelesni.

Evanđelje govori o poslanju sedamdeset dvojice učenika. Naglašava da se poslanje Crkve ne iscrpljuje u poslanju učenika, već da cijela Crkva mora biti misionarska. Broj 72 (u nekim rukopisima 70) je znakovit i ukazuje na izvor poslanja Crkve (70 starješina izraelski su pralik Crkve). Crkva je misionarska i sveopća otvorena svim narodima svijeta. Glasnik evanđelja ne naviješta svoj nauk, on nije u središtu poruke niti je njegov poziv izvor moći. On je samo glasnik, preteča kojeg Isus šalje pred sobom. Isus zato kaže: “Kada izvršite sve što vam je naređeno, recite: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti.” Evanđelje govori o bitnim zahtjevima poslanja. Prvo: molite uspjeh poslanja rezultat je trajnog i osobnog zajedništva s Bogom. Drugi je zahtjev siromaštvo. Tko naviješta evanđelje nije vezan za novac, raskošni stan, za suludu brigu za sutrašnjicu. Dijeli sudbinu sa Gospodinom koji “nema gdje bi glavu naslonio.” Treći je zahtjev da navještaj bude hrabar i radostan, pa i kada naiđu progonstva i rizičnost poslanja.

To je navještaj radosti usred svijeta tuge, razočarenja i sve agresivnijeg materijalizma i relativizma, sebičnosti i samodostatnosti. Navještaj je u sredini ispunjenoj omalovažavanjem, sustavnim i namjernim zanemarivanjem nacionalnog i Božjeg. Traži se vjernost, ustrajnost i hrabrost u sredinama koje odbijaju Kraljevstvo. Kao članovi Crkve i mi smo pozvani naviještati takvu radost i mir, ali istinska radost nije samo u uspjehu, koji je manje ili više bučan i samodopadan, već što su naša imena “zapisana na nebesima.” Kada se to dogodi, ako se dogodi možemo očekivati da dobri Bog kao rijeku na nas mir svrati, a i bogatstva nabujali potok s radošću i zahvalnošću prihvaćamo.