Sol zemlje, svjetlo svijeta
Tanja Maleš
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2018. godine (11/2018).
Bolest vječnog kukanja
Utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl (u knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“) bio je u pravu kada je rekao: „Svijet je u lošem stanju, no stvari će postati još gore ako svatko od sebe ne da maksimum.“ Što nam je činiti? Imamo dvije mogućnosti koje smo slobodni izabrati: vječno kukati kako ništa ne valja i sve dublje upadati u vrtlog negativnoga, ili učiniti nešto pozitivno? Kako? O što se osloniti? Kako izliječiti strah? Ljudi bez povjerenja uvijek žive u strahu, a samo duboko unutarnje povjerenje može promijeniti pogled na život, utjecati na naše stavove, ohrabriti nas i pokrenuti na djelovanje. Najbolji psiholog koji je ikad zemljom hodao bio je Isus Krist. I on je znao i za strahove svojih učenika, i za naše strahove. I zato nam je ostavio riječi koje potvrđuju njegovo povjerenje u nas: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta“ (Mt 5,13.14) Isus kaže – Vi jeste, a ne postat ćete. Po čemu jesmo to svjetlo? Sigurno ne svojom zaslugom, već krsnom milošću koju kao vjernici katolici imamo. Ali, čini se da na nju ponekad i zaboravimo. Uočimo bitno – Isus ima povjerenja u nas! Ako ste danas vjernik, optimist ili pozitivna osoba, ako tvrdite da postoji dobro koje preobražava, mijenja, povjerenje koje liječi, mogli biste doživjeti kritiku da ste naivni, „zalupani“, nerealni, utopist, idealist, itd. Viktor Frankl će nam tu pomoći savjetom: „Unatoč tome što nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se nađemo, odgovorni smo za značenje koje dajemo našim životima kada biramo stavove i svoje ponašanje u takvim situacijama i okolnostima.“
Svjetlo vjere povjereno je i laicima
Papa Franjo u enciklici „Svjetlo vjere“ (2013.) kaže da je upravo svjetlo vjere „odgovor na tminu i sumnje suvremenog čovjeka.“ „To je svijetlo koje je često izgledalo iluzorno, svjetlo koje treba ponovno otkriti i naviještati cijelom svijetu u doba kada je čovjeku posebno potrebno… Kada nema svjetla, sve postaje mutno i nejasno, ne može se razlikovati dobro od zla, put koji vodi cilju od puta na kojem se, izgubljeni, neprestano vrtimo u krug.“ Dakle, da bismo svjetlili, trebamo biti izloženi svjetlu. Trebamo tako gorjeti ljubavlju prema Bogu da drugi imaju dovoljno vatre za život i da se ne smrzavaju uslijed životnih kušnji. Bez sakramenata i bez živoga Isusa nema svjetlosti u nama. Pismo kaže: „Ako je vaša svjetlost u vama tako tamna, kakva li će tek tama biti?“ (Mt 6,23) Smeta nam tuđa tama, tuđi grijeh, tuđe zlo? Upalimo vlastito svjetlo, osvijetlimo ga Kristom u sebi. Svojim sposobnostima to ne možemo. Možemo tek bacati iskre kritike i osude, ali bez Krista nikome istinsko svjetlo ne možemo dati. I Isusovi učenici prošli su određenu katarzu – čišćenje, u susretu s njegovom mukom i smrću. I narod je za to imao priliku. Ali nakon Isusove muke i smrti, masa je nastavila svojim putem – tek pojedinci su se obratili. Međutim, Isusovi apostoli su prošli to čišćenje i bili spremni za silazak Duha Svetoga i poslanje. Doživjeli su nešto što nisu mogli niti sanjati – samo zato što ih je Bog pročistio i pripremio za poslanje, ne da budu elita za sebe, nego misionari za svijet.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 11/2018.
