Umjetnost u službi istine i ljubavi
Fra Vladimir Vidović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u travnju 2019. godine (4/2019).
Razmišljajući o kulturnom nasljeđu koje nam je ostavljeno u baštinu jasno se vidi velik utjecaj Crkve u kulturno nasljeđe čovječanstva. Znamo kolika je prisutnost crkvenih kulturalnih vrijednosti ne samo u Hrvatskoj nego i u europskim i drugim zemljama. Na trenutak zamislimo kako bi izgledali muzeji da se iz njih uklone kršćanske umjetnine ili kako bi izgledala povijest glazbe da se izbrišu partiture crkvene glazbe, a kako bi tek izgledale knjižnice bez kršćanske književnosti. Mogao bih tako nizati primjere. Nedvojbeno je da je ogroman utjecaj za stvaranje kulturnoga nasljeđa čovječanstva u velikoj mjeri nadahnuto upravo kršćanstvom. S druge strane, svjedoci smo korjenitih i ubrzanih promjena u današnjoj kulturi: postmoderna, radikalna pluralnost, promjene s obzirom na vrednote i stavove koji bitno određuju život ljudi, individualizacija, raspad konfesionalnoga socijalnog miljea i slično. Za navještaj Evanđelja spomenute promjene imaju dalekosežne posljedice jer Crkva za svoje poslanje više ne nalazi kao nekoć potporu, oslonac i socijalni izraz u značajnim odrednicama današnje kulture. Sve je teže, kako riječju, tako i životom, posredovati vjeru Crkve. Kultura je po sebi prirodno ukorijenjena u čovjeku i kroz kulturu se upravo pokazuje da je čovjek u stanju da oblikujući sebe i prirodu u stvaralačkom činu nadilazi sebe i time participira u božanskom stvaralaštvu, ostvarujući komunikaciju s ljudskim rodom kao cjelinom. Kultura je sama po sebi važna funkcija duhovne djelatnosti Crkve osobito kulture duha i u tom smislu humane brige za čovjeka. Znamo, kao što nema prave vjere bez stvaranog religioznog odnosa, tako nema ni prave kulture bez unutarnje plemenitosti srca.
Odgajajući čovjeka, Crkva izravno razvija kulturu. Iako se vjera ne može poistovjetiti s kulturom niti se kulturne odrednice mogu identificirati s religioznom dimenzijom ljudskog bića, ima nešto u njima blisko, ako ne zajedničko, što ih iznutra povezuje i u praktičnom životu spaja. Kršćanstvo je s pravom ponosno na svoju duhovnu baštinu. Ne može mu biti cilj čuvanje stečene baštine, nego stvaranje nove u kojoj će suvremeni čovjek osjetiti i doživjeti kršćansku prisutnost i poruku. Crkva se mora utjeloviti u ovom vremenu pristupajući današnjem čovjeku njegovim jezikom, govoreći njegovim iskustvom i sudjelujući u njegovu životu. Mons. Fisichella, stavljajući u središte pitanje o Bogu, odnosno kako ga vratiti čovjeku današnjice, predlaže umjetnost kao put koji ima snagu pouke, odnosno ljepotu koja govori onkraj granica naših vjerničkih obzora. Umjetničko djelo jest cjelina i svaki pokušaj izdvajanja jednoga njezina dijela vodi u beznačajnost ili u očaj. Ne vrednovati umjetnost u suodnosu s etičkim znači ne voditi brigu o ljubavi, darovanosti, solidarnosti.
„Nikada ne odjeljujte umjetničku kreativnost od istine i ljubavi; ne tražite nikada ljepotu daleko od istine i ljubavi, već bogatstvom svoje genijalnosti, svoga kreativnoga zanosa, budite uvijek, hrabro, tražitelji istine i svjedoci ljubavi. Učinite da u vašim djelima sjaji istina i to na takav način da njihova ljepota u očima i u srcu onoga tko ih razmatra pobudi čežnju i potrebu svoj život učiniti lijepim i istinitim.“ – papa Benedikt XVI.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 4/2019.
