Pravda

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).

Među svećenicima kruži priča, neću reći urbana legenda, da kad nisu pripremili propovijed ili kad ih netko potakne da na prepad nešto govore, uvijek se može govoriti o ljubavi. Ponekad, kad se zaredaju nedjelje u kojima evanđelja manje-više govore o ljubavi i kad treba govoriti nekoliko dana ili nekoliko nedjelja zaredom o ljubavi, postane i to nekako bezlično. Kao što se kamenje izliže kad previše po njemu hodate, tako nekako i određene velike teme i ideje postanu nešto na što se naviknete i kao da nemate ništa novo za reći na tu temu ili ideju.

Slično je i kad pogledate nekoliko posljednjih predizbornih kampanja i kad vidite da se stalno vrte iste teme. Postane to malo naporno i previše bljutavo. Nezanimljivo. Kao da već znate što će taj netko reći i prije nego je izišao na pozornicu i stao pred mikrofon. Dok otvore usta, vi manje-više znate što će određeni političari govoriti. Ili kad bismo htjeli pogledati zadnjih nekoliko marketinških kampanja za određene blagdane ili praznike. Već otprilike znate što će vam trgovci pokušati uvaliti ove godine, a manje-više dobro je i poznat način na koji će to napraviti. Nije to više toliko ni inovativno. Zna se dobro jezik koji se upotrebljava, boje koje treba naglasiti, osmijesi kojima treba začiniti reklamnu kampanju i sniženja koja svakako treba istaknuti. Ništa novo pod suncem, rekli bismo…

U Crkvi doista susrećemo uvijek iste stare svete tekstove iz kojih iznova pokušavamo izvući nešto novo i nešto aktualno. Zavaravali bismo se kad bismo naprečac zaključili da je jednostavno i lako uvijek izvući neki novi poučak i neku novu ideju iz tekstova koje smo toliko puta susreli. Posebno kad je riječ o ljubavi. Pa ipak, ljubav je u isto vrijeme komplicirana i jednostavna, i to malo olakša zadatak. Ne želim ulaziti preduboko u ovu temu. Samo zamislite da se na temu ljubavi daju napisati neprolazni hitovi koji nose naslov Love Hurts (Ljubav boli), kao i Ljubav sve pozlati. Ili da se u Bibliji nalaze citati poput Bog je ljubav, kao i ono da Jahve pobi egipatske prvorođence, vječna je ljubav Njegova. Ali ovo neće biti još jedan tekst o ljubavi, da vas odmah upozorim. Vjerujem da ih ima već dovoljno (pa i previše), a i ovaj put nisam baš siguran da bih mogao napisati nešto novo i nešto što još nije viđeno, nešto što niste nikada prije čuli.

Već se neko vrijeme bavim tekstovima o Pashi, o židovskom shvaćanju i načinu slavljenja Pashe, kao i o međusobnoj povezanosti Pashe i Euharistije. Što više čitam o svemu tome, shvaćam da manje znam. Čudim se koliko mi je detalja dosad uspjelo promaknuti. Kao da opet iznova upoznajem svetu misu promatrajući sve ono što mi danas činimo kroz jedne drugačije naočale. Nisam prvi ni u ovome. Dosta drugih bibličara, liturgičara, povjesničara i arheologa je to učinilo prije mene. Bogu hvala da je tako. Upoznajući se tek površno s ovom temom, čovjek shvati koliko tu ima materijala i koliko je toga što nam je nepoznato. Uzimamo stvari počesto zdravo za gotovo. Bez konteksta i bez dublje analize. Bez dubljih pitanja. Kako o marketinškim kampanjama, tako i o onim bitnim životnim pitanjima.

Možda je kriv i duh današnjeg vremena koji nas požuruje i daje nam tek ograničeno vrijeme s jasno određenim rokovima u kojima moramo donijeti konkretne rezultate. Ako za ovo nemamo vremena, onda je vrlo jednostavno pronaći odgovore i rješenja već na prvoj stranici koju nam Google ponudi kao odgovor na naša pitanja. Što kraće i što brže, to bolje. Počesto nemamo vremena pročitati ni čitavu stranicu. Onda je bolje da nam neki već zadani algoritam ponudi odgovor, nego bespotrebno gubiti vrijeme u iščitavanju nekoliko različitih autora koji govore iz različitih perspektiva o jednoj te istoj temi.

Možda zato volim(o) priče. Priče imaju moć privlačenja. One spuste na shvatljivu i dohvatljivu razinu i one najteže i najkompliciranije teme. Dovuku prošlost u sadašnjost. Daleko postane blisko. Misteriozno postaje dodirljivo i opipljivo. Možda zato velike priče dugo žive. I uvijek iznova privlače nove ljude koji onda pokušavaju postati dio tih velikih priča. Ali priče su tu kako bi ponudile i ključ za shvaćanje velikih tema. I možda postavile kakvo bitno pitanje…

Iako rat, talačka kriza, humanitarna i ljudska kriza, optužbe za genocid i prekomjerno i neselektivno granatiranje lagano prolaze ispod naših empatijskih radara jer su te teme toliko zastupljene u našoj svakodnevici, one su i dalje tu. Svakodnevno prolazim jeruzalemskim ulicama i nemoguće je ne vidjeti lica osoba koje su na plakatima po cijelom gradu. To su taoci koji su u zatočeništvu od 7. listopada. Ta lica i te oči s plakata me posrame. Teško ih je promatrati i gledati u oči. Ti ljudi su se našli u strašnom stanju i ti ljudi su predmet pregovora, kao nekakvi žetoni ili ulozi. Strašno je i zamisliti što prolazi kroz njihove glave. Strašno je zamisliti i jedan sat, a kamoli mjesece i mjesece koje provode kao taoci. Oteti ljudi.

To je ono što je blizu očiju. Strahote i grozote koje prolaze ljudi u Gazi su također nezamislive. Toliki ljudi već mjesecima nemaju ništa. Žive u šatorima. Čekaju humanitarnu pomoć. Mrtvi se broje u desecima tisuća. Tko zna koliko je pak ranjenih i onih kojima život visi o koncu. Potpuno razrušene zgrade, kuće, naselja, ceste… Pregovori traju. Besmisao isto tako traje. Svi uvjeravaju one druge da su baš oni žrtve, a da su baš ovi drugi nasilnici i agresori. I traje borba kako na terenu, ratnom polju, tako i za pregovaračkim stolovima.

Možda jedna priča pomogne baciti svjetlo i na ovu tešku ratnu epizodu koja je duboko obilježena smrću tolikih nevinih ljudi i to na obje strane uvučene u sukob. Dakako, ogromna većina onih koji stradaju u ovakvim sukobima su oni maleni. Nezaštićeni. Ljudi bez veza i osoba na visokim položajima koji bi mogli nešto učiniti za njih. Ljudi koji su na margini. Ljudi koji nisu bitni na velikoj pozornici. Ljudi koji prelako postaju broj u nekoj statističkoj kućici.

Podrijetlo priče je iz Afganistana, zemlje koja je također puno propatila, zemlje koja je prečesto bila poprište ratova, stradanja i sukoba. Mogla je nastati i u pubu sa žarko crvenom fasadom u Dublinu lukavo nazvanim Pravda. Pitam se što li se kod njih nalazilo u ponudi. Ali, priča nastade u Afganistanu, puno prije ovih zadnjih ratova i sukoba. Stoljećima prije… Velike priče se prenose još dugo vremena nakon što nastanu. Možda ovu priču ponekad ispričaju i u Pravdi u Dublinu…

Neki čovjek je tražio pravdu po cijelom svijetu uvjeren da istinska pravda mora negdje postojati. Tražio je dugo i neuspješno. Jednoga dana pronašao je usred šume jednu kolibu. Unutra je zatekao mnoštvo svijeća. I kako to biva u pričama, u kolibi je bio jedan starac. Godine su sa sobom donijele i mudrost. Bistar pogled unatoč desetljećima, a možda i stoljećima (jer u pričama ljudi dožive i po nekoliko stotina godina). Starac mu reče da svaka svijeća predstavlja jednu dušu. Svijeće su bile uljanice. Tada mu je pokazao i njegovu svijeću. Čovjek se prestrašio jer je ulje u njegovoj svijeći bilo pri kraju. Odmah do svoje svijeće vidio je drugu svijeću u kojoj je bilo još puno ulja. Međutim, nije mogao saznati kome pripadaju druge svijeće. Bilo je dopušteno samo znati koja je njegova. U jednom trenutku ostao je sam u sobi. Jedna svijeća se ugasila. Prestrašio se. Shvatio je da je to zapravo jedna duša koja je otišla na nebo. U strahu je uzeo jednu drugu uljanicu u kojoj je bilo dosta ulja. Namjeravao je prebaciti malo ulja u svoju svijeću. U trenutku kad je to htio napraviti, starac ga iznenada uhvati za ruku te ga upita: Je li to ta pravda koju tražiš?