Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Trpimir Benković

UNIŠTITI ĆE GOSPODIN SMRT ZASVAGDA.
UZMITE JARAM MOJ NA SEBE

Čitanja

• Iz 25, 6a.7-9
• Ps 25
• Rim 8, 14-23
• Mt 11, 25-30

Ništa u životu nije tako sigurno, kao činjenica da ćemo umrijeti. Smrt posebno naglašava tajnu i zagonetku ljudskog postojanja. Kada tome dodamo problem pravednika koji trpi i bezbožnika kome sve ide od ruke, problem je još veći. Predstavlja li smrt svršetak svega ili je to tek pravi početak našeg života? Pitanje je to koje se nametalo ljudima od početka svijeta, a nameće se i danas.  

Tekst iz Knjige Mudrosti objašnjava da su duše pravednika u ruci Božjoj. Sveti Pavao u svojim poslanicama govori: “Krist je uskrsnuo od mrtvih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih.” Crkva naučava da je smrt pobijeđena, da je Bogočovjek svojom mukom i smrti na križu pobijedio smrt i omogućio nam život vječni. Daruje nam vjeru, slobodu odabira i pisanu Objavu. Zato će, ovisno o slobodnom odabiru, budući život pravednika i bezbožnika biti bitno drugačiji. S jedne strane je nepregledno mnoštvo “jaraca”, koji su odabrali sebičnost i oholost, a s druge strane “blagoslovljeni Oca moga”, koji su imali srca i obzira za “gladne, gole i bose, za najmanje među nama”, a to će im Bog višestruko vratiti. Tko nije razumio, tko se nije dogovorio više i neće. Sam se isključio iz zajednice spašenih i izabrao mrak, besmisao i uništenje. Ostao je u mraku petka i nije razumio da se taj mrak ne može izbjeći. Tama petka morala se dogoditi, svijet se morao posramiti, jer je ubio Boga. To je bio čas u kojem je Božji „poraz“ postao očit i stvaran, ali to je u biti bio čas pobjede, čas proslave. Bog je umro da bi uskrsnuo! Ako je Krist uskrsnuo, vjerujemo da ćemo i mi uskrsnuti. To daje smisao našem životu, bez obzira tko smo ili što smo, što radili, čime se bavili, bili bogati ili siromašni.

Propovijedajući vjeru i nadu u uskrsnuće, Crkva je uvijek naglašavala potrebu molitve za vjerne mrtve, koje nazivamo i trpeća Crkva. Kroz takve molitve uspostavlja se veza između nas, putujuće Crkve i onih koji su umrli i to na obostranu korist. Nama pomoć po zagovoru vjernih mrtvih da ustrajemo na putu vjere, a pokojnicima pomoć kroz naše žrtve i molitve za njihove pogreške i propuste. Tako naša Crkva ne može imati ili slaviti dan mrtvih, jer je to Dan živih, Dan spašenih.

Bog će začetom čovjeku (rodio se ili ne) osigurati vječni život. Zato se posebno sjećamo naših sunarodnjaka koji još uvijek čekaju ostvariti Bogom i normalnim ljudima zajamčeno pravo na dostojanstveni pokop. Njih se posebno sjećamo u našim molitvama, vjerujemo da su dio mnoštva koje već stoji pred prijestolom i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine, jer je dobri Bog očistio blato tenkovskih rovova, rudarskih okna i svih drugih prljavština koje smo dostojanstveno i stoički podnosili. Nadamo se da je toga dosta i će i njihove kosti ubrzo biti dostojno pokopane, njihovi krvnici imenovani, a njihovi nasljednici onemogućeni da i dalje štete našem Narodu. Kaznu za njihova djela neka odredi i provede Krist Kralj, Sudac svijeta, a mi se za kažnjene možemo pomoliti, ali samo ako priznaju svoje pogreške i iskreno se pokaju.