Što je oholost?

Uobičajeno se za oholost govori kako je prvi grijeh te uzrok i početak ljudskog pada, odnosno korijen svakog drugog grijeha. Bez dileme to je duhovna istina. Površnim govorom o oholosti stječe se dojam da je ona neki oblik bahatog i umišljenog ponašanja. Bahatost je očitovanje oholosti na vidljiv način, ali samo jedan primitivniji vid oholog ponašanja. Oholost ima i druge veće stupnjeve od bahatosti. Početak pojave oholosti u ljudskom rodu je razgovor naše pramajke Eve s demonom o temi spoznaje dobra i zla o kojoj je Bog zabranio čovjeku racionalno promišljati i odlučivati: „Jahve, Bog, zapovijedi čovjeku: ‘Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo“’ (Post 2, 16 – 17). Naizgled, površnim čitanjem Svetog pisma i izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka stječe se dojam da je Božja kazna za čovjekov grijeh preteška u odnosu na počinjeni prekršaj. Otajstvo prvog čovjekovog grijeha skriveno je u slici stabla i ploda. Sam čin tog grijeha pod utjecajem je demona koji nagovara prvu ženu da počini grijeh, a radnja je naizgled prejednostavna i naivna. Racionalnom umu je neshvatljivo da bi čitav ljudski rod mogao trpjeti strašne posljedice smrti, patnje, bolesti, izdaja, odbačenosti i drugih teških posljedica poput rata, kuge i gladi samo zbog tog grijeha što su ga počinili prva žena i prvi čovjek.

Kada malo pažljivije razmotrimo početak stvaranja čovjeka spoznajemo da je Bog najprije stvorio Adama u kojeg je od početka imao bezgranično povjerenje da će izvršiti njegovu volju zbog čega je dao Adamu odgovornost za tu misiju: „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva“ (Post 2, 15). Možemo zaključiti da je Bog taj koji je prvi povjerovao čovjeku nastojeći izgraditi odnos povjerenja u zajedničkom stvaranju. Bog nije statičan u tom odnosu, već nastoji Adamu pomoći i život učiniti sve boljim brinući se iz svoje božanske perspektive da djelo koje je stvorio do kraja bude savršeno za Adama. Bog promišlja i čini da to stvaranje bude još izvrsnije: „I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’“ (Post 2, 18). Nakon što je Bog uspostavio odnos povjerenja s prvim čovjekom izvodi pred njega sav stvoreni životinjski svijet, tj. Bog produbljuje povjerenje u čovjeka dajući Adamu sve više i više od onoga što pripada Bogu: „Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati“ (Post 2, 19). Bog niti ovdje ne staje s namjerom da Adamu ugodi još više: „No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on (…) napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku“ (Post 2, 20 – 23).  Konačno, Bog je stvorio Evu kao najveći dar Adamu, jer je Bog činio sve da oduševi Adama i učini mu život blagoslovljenim u svemu. Bog je na takav način od početka izgrađivao sve veće povjerenje u čovjeka.

Povjerenje koje je Bog dao prvom čovjeku i prvoj ženi podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti. Kada se god nekom daje povjerenje da izvrši određeno djelo stvaranja istovremeno se od druge osobe očekuje odgovornost. Osjećaj odgovornosti je najbolji odgovor na zadobiveno povjerenje. Povjerenje i odgovornost su dvije spone stvaralačkog rada u nekoj zajednici, a čvrstu relaciju između povjerenja i odgovornosti dokazuje suvremena znanost. Psihologija rada proučava faktore koji potiču radnu motivaciju i prepoznaje povjerenje i odgovornost među najjačim faktorima motivacije za stvaralačkim radom kada su prethodno osigurani faktori pravednosti i slobode za stvaralaštvo. Razmotrimo li što je Bog sve učinio za Adama uočava se da je Bog postavio visoke standarde pravednosti i slobode, jer stoji pisano: „Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli!”“ (Post 3, 2-3). Eva potvrđuje da zna pravila ponašanja i stvaranja koje je Bog stvorio kao pravednost! Dakle, ta pravednost nije nepoznata i nejasna prvim ljudima. Sloboda je velika, a pravednost je štiti, ne ograničava.

Kada se razmatra pad prvih ljudi iz ove perspektive spoznaje se jedna sasvim druga stvarnost i stječe jedna veća razina duhovnog znanja i mudrosti o otajstvu. Od trenutka grijeha prvih ljudi pada i naša ljudska narav koja se kod svih nas opire u tijelu i krvi poštivanju Božje pravednosti i izbjegava primiti Božje povjerenje za stvaranje. U ovome se očituje duhovna oholost, jer je ona izbjegavanje prihvaćanja Božje pravednosti sadržane u Dekalogu, ali još i više od toga, ona je izbjegavanje primanja Božjeg povjerenja koje je iskazano u Božjem pozivu da čovjek izvrši konkretne zadatke za svoga života koji su volja Božja. Kada čovjek izbjegava živjeti po Božjem Zakonu i ne želi primiti povjerenje od Boga tada nije sposoban biti odgovoran i ponizan i nije sposoban izvršiti volju Božju. Izbjegavanje primanja Božjeg povjerenja je zapravo odbacivanje odgovornosti za život koji smo primili. Ljudi koji tako čine ne shvaćaju da Bog u nas ima puno više povjerenja nego mi u njega ili sami u sebe. U ovoj istini se otkrivaju tolika nezadovoljstva ljudi koji su puni negativnih riječi prema drugima, a zapravo su ranjeni grijehom i nesposobni preuzeti odgovornost i stvarati na korist drugima i na slavu Božju.

Oholost je unutarnji stav srca po kojem čovjek ne želi živjeti po Zakonu i prihvatiti Božje povjerenje za stvaranje. Činjenica da nismo birali mjesto niti vrijeme, spol, roditelje, visinu, izgled, nacionalnost i mnogo toga drugoga što je neodvojivo od našeg bića dokazuje da će nas onaj koji nam je sve to darovao pozvati na odgovornost. Uistinu, račun za odgovornost ćemo dati na koncu svog života na sudu pred Bogom s obzirom na (ne)djela koja smo činili za života: „I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim“ (Otk 20, 12). Zato je povratak Bogu u vječnu domovinu moguć samo ako sami radimo na izgradnji jednog većeg stupnja (po)vjere(nja) u Boga. Prvi su ljudi odbacili Božje povjerenje, a mi danas moramo suprotno tome vratiti i izgraditi taj odnos (po)vjere(nja) kako bi se mogli vratili Bogu. Zato je Bog postavio da se preko (po)vjere(nja) u njega jedino može ući u vječnu domovinu i postići spasenje. Naši su praroditelji izigrali to povjerenje, a mi ga moramo vratiti nazad.

Ohol čovjek ne može imati djela koja će svjedočiti na konačnom sudu u njegovu korist, jer ohol čovjek čini djela koja nisu u skladu s Božjom pravednosti i nisu učinjena u relaciji povjerenja između Boga i čovjeka, tj. djela nisu Božja volja, makar ta djela u svojoj srži nisu zla. Ohol čovjek odlučuje sam za sebe i čini djela po svojoj volji. Bog od svih naših izbora koji nisu njegova volja okreće glavu i ne podržava ih, jer nisu njegov izbor i ne daju slavu Bogu. Primjerice, neki pobožan čovjek je dugo vremena primao molitveni poticaj i potvrde da postane poduzetnik, ali pod pritiskom okoline zaposli se u javnom poduzeću, ili suprotno tome neki je čovjek primao poticaj da prihvati posao učitelja u školi, a on je otišao u Njemačku i pokrenuo privatni posao u drugoj zemlji. Bog ne podržava izbore na koje nas poziva ma koliko god se mi molili da on to blagoslovi! Bog ima plan za svakoga od nas. Zato moramo znati da je oholost često puta skrivena iza pobožnog ponašanja i života koji ne mari za Božju volju i takva je duhovna oholost opasnija od primitivne bahatosti. Isusa su dali razapeti jako pobožni, ali istovremeno jako oholi ljudi. Svaki čovjek koji izvršava svoju volju, makar bio izrazito pobožan je u sebi zapravo ohol čovjek, bez obzira što poštuje sve norme pristojnog ponašanja i ne mora biti bahat. U vječni život nakon konačnog suda neće nas uvesti mnoge molitve, već djela za kraljevstvo nebesko na zemlji. Gospodin Isus o tome jasno govori i poučava da se mnogi pobožni neće spasiti, jer nisu vršili volju Božju: „Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju mog nebeskog Oca“ (Mt 7, 21). Mnogi kršteni i pobožni političari, poduzetnici, svećenici, učitelji, ljudi iz raznih profesija neće se spasiti, jer ne mare za najvažnije pitanje u svom životu: „Činim li ono što Bog od mene traži da činim?“. Kada god ne činimo što Bog želi mi smo oholi i onda činimo kompromise sa svijetom na sve strane i puni smo ljudskih obzira, a ljudski obziri su grijeh idolatrije zbog štovanja mišljenja ljudi više od naše želje da znamo što je Božje mišljenje.

Jedan od najizraženijih pokazatelja duhovne oholosti je strah od konflikta sa svijetom zbog svjedočenja za Isusa Krista i vršenja njegove volje. Nije moguće slijediti Krista, a ne ući u konfliktne situacije sa svijetom i s pobožnim i oholim ljudima. Pobožni i oholi kršćani brinu se o dobrom ugledu, strah ih je sukoba sa svijetom, traže sigurnost vlastitim umovanjem, prilagođavaju Riječ Božju svojim svjetonazorima i pogledima na život, ne žele se mijenjati i misle da se drugi trebaju mijenjati, ne spoznaju svoju odgovornost za probleme koje imaju u životu, već optužuju druge ljude za svoje probleme… Treba se svakodnevno preispitivati jesam li ohol, odnosno je li posao koji danas radim ono što Bog od mene želi, bez obzira što misle moji najbliži i što svijet misli? Kršćani koji si postavljaju svakodnevno to pitanje na najboljem su putu da se otrgnu smrtonosnom otrovu oholosti i uđu u kraljevstvo nebesko već tu na zemlji čineći djela za širenje kraljevstva nebeskog po Božjoj volji.