Sveti Antun pronalazi i – tumore

Tanja Maleš
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).
Iako ga tradicionalno prati glas kako nalazi izgubljene ključeve i stvari, svjedočanstva naših hodočasnika u Padovu proširuju Antunovo djelovanje. Ova priča govori o njemu kao svecu koji pronalazi i skrivene tumore, one dijagnoze koje liječnicima nisu dohvatljive. Potvrđuje to Anica (55) iz Zagreba koja se odvažila na razgovor nakon susreta sa sv. Leopoldom Mandićem koji je zaštitnik onkoloških bolesnika. „Prvi karcinom (na dojci) dobila sam 2021. godine. Prošla sam kemoterapije, operirana sam, primila sam ‘pametni lijek’. Nakon dvije godine vratila sam se na posao, čak sam išla i na hodočašće u Padovu. Zatim je uslijedio sistematski pregled. Iako su mi rekli da me moji specijalisti kontroliraju, ipak sam dobila termin za sistematski – na blagdan sv. Antuna, 13. lipnja. Tada sam bila na godišnjem, ali sam sama sebi rekla – ‘Ma nema veze, ići ću, pa što mi može biti kad je toga dana sv. Ante?’ Pronašli su mi nešto na bubregu. Troje liječnika trudilo se oko te tvorbe za koju su rekli da nije metastaza, nego nešto novo, primarno. Ohrabrili su me i s nalazima uputili liječniku koji me otprije prati. Nakon što je sve proučio, zaključio je kako to nije ništa, ali zbog mojega mira, dao mi je termin za MR, što znači četiri mjeseca čekanja. Međutim, nešto mi je govorilo da moram reagirati prije, te sam vrlo brzo na novom snimanju shvatila da imam novi karcinom, ovog puta na bubregu. Rasplaka sam se, jer sam shvatila da mi je sv. Antun otkrio ono što nitko nije vidio na tom pregledu 13. lipnja, da je to karcinom, i davao mi je poticaje da ne čekam, već da se hrabro suočim i s ovom dijagnozom.“ Svega mjesec dana od otkrića karcinoma, 13. srpnja (blagdan Majke Božje Bistričke) Anica je operirana, odstranjen joj je bubreg i danas se osjeća i hrabro i zdravo. Zato je u bolnici rekla: „Sveti Ante, ako budem dobro, dolazit ću ti u Padovu svake godine.“ Više ništa ne traži u životu, samo moli za snagu od Boga, i priznaje kako ju je Njegova prisutnost i u bolesti promijenila. Kaže da prije bolesti nije bila duboko uronjena u vjeru, ali obiteljski vjerski odgoj ostavio je traga na život. Prepoznala je promjenu na sebi kad je primala kemoterapiju u jeku pandemije, tada su pacijenti bili bez pratnje prepušteni da sami sa sobom prolaze svoje misli i nuspojave. „Sjećam se praznih bolničkih hodnika, osobito kad bih morala subotom dolaziti. I kako sam postala hrabra i mirna. Znala sam da to nije moje, znala sam da nisam sama, osjećala sam da me Netko vodi. Hvala ti, Bože, na ovoj snazi.“ Anica svojim primjerom danas može hrabriti i druge pacijente.