Sveti Petar i Pavao

DOBAR SAM BOJ BIO, TRKU ZAVRŠIO, VJERU SAČUVAO.
TI SI PETER – STIJENA I NA TOJ STIJENI SAGRADIT ĆU CRKVU SVOJU.

Trpimir Benković


Čitanja

  • Dj 12, 1-11
  • Ps 34 (33)
  • 2 Tim 4, 6-8. 17-18
  • Mt 16, 13-19

Današnja svetkovina posvećena je dvojici najvećih Isusovih učenika. Različito su došli do iste  spoznaje. Petar je ostavio sve i krenuo za Isusom, a Pavao je prošao težak put mržnje, sumnje i progona neistomišljenika, da bi na kraju, uz Božju pomoć, shvatio isto što i Petar, Isus je pravi Bog i pravi Čovjek. Obojica su svoje apostolsko poslanje potvrdili mučeničkom smrću. Zaslužni su i za našu vjeru, jer smo na temelju njihovih svjedočenja i poslanica spoznali istinu i povjerovali. Dokaz je to da se Božja mjerila u mnogome razlikuju se od ljudskih. Zbog njihovih postupaka i života prije apostolskog djelovanja, a po ljudskim mjerilima, vjerojatno nikada ne bi postali vodeći promicatelji kršćanstva. Danas bi rekli neće biti ministri ( iako bi Pavao, bar u onoj prvoj fazi, to mogao).

Starozavjetni prorok opisuje Petra u tamnici koji simbolizira progonjenu Crkvu. Kroz povijest, pa i do naših dana, uvijek je postojao neki Herod kojem je bilo zadatak progoniti, blatiti i napadati sve vezano uz vjeru i Crkvu. Ali uvijek je do sada svjetlost obasjala ćeliju, padali su lanci i željezna su se vrata sama otvarala.

Apostol Pavao piše posljednju poslanicu, opisuje svoj položaj pred “odlazak”. Ostavlja nam duhovnu oporuku – dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Gledajući na svoj misionarski rad može reći: “Gospodin je stajao uza me, On me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka”. Uspoređuje svoj život sa “žrtvom ljevanicom” (vino, ulje ili voda lijevalo se po žrtvama). Iako zatočen, nepravedno optužen, ostavljen od prijatelja i očekuje smrtnu kaznu nije klonuo duhom, već se pouzdaje u Gospodina. Moli skrušeno i ponizno za Božju pomoć svjestan da sve što je u apostolskom poslanju učinio nije njegovo djelo, već Gospodnje djelo i zato samo Njemu ide slava.

Evanđelje govori o obećanju. Krist će na Petrovoj vjeri, kao na sigurnoj i čvrstoj stijeni, izgraditi svoju Crkvu, koja će biti vječna i neuništiva, jer “vrata je paklena neće nadvladati.” Predaje mu ključeve kraljevstva nebeskog, nauk i vodstvo. Postaje vidljivi namjesnik Kristov, postaje prvi papa.

Simbolika temelja Crkve preslikava se i na Crkvu u Hrvata, na naš Narod i na nas. Progonili su  nas i još nas progone, ali izabrali smo kao Narod i kao pojedinci čvrstu stijenu povjerenja u Boga. Zato smo i opstali, a svjetlost je obasjala mnoge ćelije, mnogo je lanaca palo i mnoga su se željezna vrata otvarala. Mnogi su ipak stradali i zadužili nas. Zbog njihove žrtve treba nastaviti u vjeri u Boga i Domovinu, ustrajati da bismo jednom mogli i mi reći dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali!