Uzašašće gospodina našega Isusa Krista

TKO UZVJERUJE SPASITI ĆE SE

Trpimir Benković


  • Dj 1, 1-11
  • Ps 47
  • Ef 1, 17-23
  • Mk 16, 15-20

Isus je ispunio sve što mu je Otac povjerio. Došao je među nas, primjerom pokazao kako treba živjeti, raditi i vjerovati, spasio nas po svojoj muci i križu. Apostoli, čiju je vjeru osnažio i utvrdio, nastavljaju Njegovo poslanje. Može u miru otići.

Treba li se veseliti kada netko odlazi? Možda, ako odlazi netko kojeg ne volimo ili nam smeta. Slavljenje Uzašašća našeg Gospodina (u narodu se današnji blagdan naziva i Spasovo), znači Njegov odlazak, može zbuniti ako temeljimo naše razmišljanje samo na tjelesnom. Simbolički se biblijskim pojmom “nebo” označava stanje, a ne mjesto. Krist nije nepovratno nestao, nego je postavljen s desna Ocu, ustoličen kao Vladar svega svemira i povijesti, a u Duhu prisutan u svim našima događanjima. U slavi je Boga Oca, gdje i mi želimo, ali gdje možemo doći noseći križ boli i problema ovoga svijeta. Četrdeset dana od uskrsnuća poučava svoje učenike da bi oni mogli nastaviti Njegovo poslanje. Danas slavimo jednu od temeljnih istina vjere: “Uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu.” To je potvrda da je doista Sin Božji, Gospodin. Ostvaruje se zadnji dio najvećeg zahvata u povijesti, ostvarenje spasenja, koje je započelo utjelovljenjem i završava Njegovim Uzašašćem.

Uzašašće je završetak Isusova zemaljskog djelovanja, a slijedi vrijeme Crkve, svjedočenja za Krista snagom Duha Svetoga. Nije to pasivno i beskorisno gledanje u nebo, nego aktivno i zauzeto življenje naše vjere. Kratko i sažeto Krist nam ostavlja upute kako se ponašati: “Propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“- „budite mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samaritaniji i sve do kraja zemlje.“ Tko ne posluša osudio je sam sebe, a tko posluša spašen je. Nikada nikoga nije ostavio, ali neće nikoga protiv njegove volje spašavati.

“Što gledate u nebo?”, pita učenike nebeski glasnik. Nema koristi gledati u nebo, nego treba raditi, svjedočiti, biti primjer, biti znak, žrtvovati se. Isus nije otišao, nije nestao, nego je s nama u drugom obliku. Uzima obličje djeteta, žene ili muža, siromaha, progonjenog, bez razloga zatvorenog, ostavljenog, napuštenog. Nije dostatno teoretsko znanje katekizma o brizi prema bližnjem, već je potrebna sposobnost otkriti Krista u nekom od rečenih obličja. Bog nije u oblacima, već je s nama na zemlji. Prolazimo pored njega svaki dan, samo je pitanje da li ga prepoznajemo? I mi kao i apostoli, dok čekamo Njegov ponovni dolazak, pozvani smo pričati o Njemu „slijepima“ i „gluhima“ do na kraj naše Judeje i Samaritanije, naše Sloboštine, Zagreba, cijele Domovine.