Zidaš li cigle ili gradiš dom?
Estera Simon
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2019. godine (6/2019).
Sastala se dva zidara i počela svoje priče oko svojih života i vremenu koje protječe dok rade svoj posao… Prvi će zidar: “Po cijeli dan samo slažem cigle jednu na drugu. Dolazim ujutro na posao i slažem sve do pauze za ručak. Poslije ručka opet slažem cigle do kraja radnog vremena. Jedino zadovoljstvo na poslu je petkom popodne, kada dobijem plaću za taj tjedan.” Na to će drugi zidar: “Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o djeci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom.”
Možda ne tako često i mi razmišljamo kao prvi zidar. Sav naš posao, svako djelo izgleda kao suha rutina. I što smo duže u njoj, to je često teže. Doslovno preživljavaš dan. No, samo je malo potrebno da živiš. Malo ljubavi pretvorit će posao ili učinjeno djelo u nešto veće. Nešto pozitivno. Zar ne? I to je potvrda da je važno pozitivno razmišljati, ali i komunicirati. Svaka je komunikacija, čak ona prolazna i kratka, jedinstvena i neponovljiva. Jer realno i na ono malo minuta što ćeš s nekime popričati ne možeš pretpostaviti koliko ćeš dati pa istovremeno i dobiti. Možda na to i zaboravljamo. Uživljeni u ulogu prvog zidara zatvaramo mogućnosti da naše misli budu čiste, otvorene, spremne za obnovu, rast i razvoj. No, vjerujem da taj prvi zidar nije ostao isti nakon njihova razgovora. Nismo ni mi isti nakon mnogih susreta – ni nakon ispovijedi, pa ni nakon kave s prijateljem. Barem ja. Odem s osmijehom na licu, iako nisam uvijek ta koja je nešto trebala. Najljepši primjer su djeca i to kako nevina priča ujedno ona i najljepša. Čak i filozofska glava zastane pred potrebama tih radoznalih očiju i iskrenih srca. Padaju sve maske, sve kalkulacije.
A što je u svemu tome vrlo važno? Prvo razgovarati sam sa sobom. Upoznati samoga sebe i ne lagati sebi jer jedino takav iskren ćeš biti i s drugima. Kada govorim o tome da treba razgovarati sa sobom, ujedno i mislim sa svojim Stvoriteljem. Jer dio je svakoga od nas i mi smo dio njega. A kad razgovaraš s Bogom, isto činiš i s drugima. Gradiš si dom, a ne zidaš kuću. Jer kao što je kuća hladna bez interijera, tako je duša anemična bez Istine.
Iza nas je mnogo toga. Potresnih i sigurno lijepih trenutaka. A ispred nas još toliko toga. I sve ovisi u životu, ovisi o tome jesi li i koliko anemičan na ljubav – pisana ona malim ili velikim slovom. Kao što je dovoljno da ti se netko osmijehne u prolazu pa da mu ti vratiš osmijeh, tako je dovoljna i odluka da nećeš biti anemičan za sve ono što je pred tobom. Jer … naročito danas … ovom svijetu odgovara da si anemičan, ali ako ne plivaš protiv struje – tko si ili bolje – ČIJI?
