Život kao hodočašće

Ana Penić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).


Sjećam se… Učenici iz mojega razreda koji su obavljali devetnicu prvih petaka imali su nastavu poslije podne. Zbog škole nisu mogli ići na ispovijed i svetu misu u Osijek, a svima nam je bilo žao prekinuti pobožnost. Zato je o. Božidar Nađ, DI, koji je tada bio u Osijeku, rado prihvatio obvezu te dolazio u naše malo mjesto ispovjediti učenike, a i neke vjernike koji su obavljali ovu omiljenu pobožnost. Pater Nađ je u našoj crkvi slavio svetu misu, jer nam je nastava završavala poslije 19.00 sati. Majka jednog učenika, udovica, majka troje djece, umirovljenica, poslije mise je p. Nađa i mene pozvala na ručak, što smo prihvatili sa zahvalnošću. Odmah poslije ručka otišla sam u školu i održala nastavu, a djeca su otišla svojim kućama raspoloženi, čista srca i duše i na vrijeme došli na nastavu.  Uz majku udovicu živio  je i njezin sin Stjepan, učenik srednje škole, koji se brzo sprijateljio s p. Božidarom. Bio je to sjajan susret biblijskog šarma – susret mladosti, dobrote, maštanja i ambicija s jedne strane i ozbiljnosti, mudrosti i učenosti redovnika, isusovca, širokih vidika, s druge strane.

Godina Gospodnja 2000. bila je jubilarna godina koju je doživjela naša generacija.  Tu je godinu omiljeni papa Ivan Pavao II.  proglasio po cijelom svijetu Godinom mladih. Bila je to jedinstvena prilika za mlade generacije da osjete sve ljepote i čari hodočašća u prijestolnicu Katoličke Crkve. Sveti Otac, iz daleke zemlje, kako je sam sebe opisao kad je izabran za papu, Ivan Pavao II.,mlade je vjernike, sa svih strana svijeta pozvao na jubilarno hodočašće u Rim. I zaista! Mladi katolici svih naroda, sa svih kontinenata i iz svih kultura, došli su u Rim. Mladi Hrvati, katolici, došli  su iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, kao i  iz svih zemalja, sa svih kontinenata u kojima žive s drugim narodima, katolicima. Bilo je to gotovo nestvarno, toliko lijepo!

Tih dana mladi hodočasnici preplavili su Rim i oduševili turiste svojim pjesmama, gitarama, bubnjevima, raznolikim odijevanjem, običajim… Tako su, spontano,  iskazivali  vjeru  i ljubav prema Papi i Katoličkoj Crkvi kojoj su svim srcem i dušom pripadali. Voljeti Boga Oca, Njegova Sina Isusa, Mariju, Isusovu Majku i  Duha Svetoga – Creatora… da, tih je dana u Rimu bilo baš cool biti mladi katolik. Taj planetarni događaj zaista je ostavljao dojam prvih Duhova, događaja o kojemu nam govori Sveto pismo u Djelima apostolskim.  Te 2000. godine u Rimu su se čuli različiti jezici kojim su govorili i na kojima su mladići i djevojke pjevali i svirali na raznim instrumentima. Pjevali su i svirali na trgovima i na svim hodočasničkim  putovima kojima su hodali. S obzirom da je među mladim hodočasnicima iz Hrvatske bio i dječak iz Vukovara, koji je ostao bez oca, majke i brata, Stjepan Ribić bio mu je službeni  pratitelj. Stjepan je bio kreativan, pouzdan, marljiv mladić koji je u Rimu  bio velika pomoć mladim hodočasnicima. Bio je svima vrlo važna osoba, jer zna engleski i talijanski, poznaje Rim kao svoj grad i uvijek je spreman pomoći. Mlade hrvatske hodočasnike u povodu jubileja vodio je na najzanimljivija mjesta ovoga središta naše Crkve.

Stjepan Ribić je sin udovice koja je p. Nađa pozvala na ručak nakon mise za učenike iz mojega razreda koji su obavljali devetnicu prvih petaka. Sad je živio u Rimu i svima nama bio na raspolaganju – za bilo kakvu pomoć. Bili smo smješteni u Hrvatskom domu, a Stjepan je bio i naš vodič, ali i pouzdan prijatelj svakom hodočasnik, a njih je zaista bilo mnogo. Bio je blagoslov!

Vrhunac proslave Godine mladih bila je sveta misa na poljani Tor Vergata, izvan Rima. Bilo je to zaista biblijsko čudo! Tu se okupilo, kako su mediji objavili, preko dva milijuna mladih katolika sa svih kontinenata, iz svih (ne)zamislivih kultura, svih obličja i boje kože. S Isusom i Marijom, sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II., svi smo bili jedno stado s jednim pastirom – Isusom Kristom. U Njegovo Ime Papa nas je primio, s nama slavio misu, pjevao, molio te se radovao nebeskom radošću. Fizički napor, umor, mediteranska vrućina, nepregledno mnoštvo mladih vjernika, Papine riječi – sve je to stvaralo pravu biblijsku sliku iz Isusova vremena i prostora Svete Zemlje po kojoj je Isus, Sin Boga živoga hodao i u kojoj je činio čuda.

 U Rimu, dvije tisuće godina kasnije, u vrućini mediteranskih dana, mogli smo zamisliti Isusa kako govori narodu koji ga danima netremice sluša i upija svaku Njegovu riječ. 

Zadnji dan hodočašća i povratka u domovinu bio je uglavnom ispunjen oduševljenim prepričavanjem svega što smo doživjeli, izmjenom adresa, zajedničkim fotografiranjem za dugo sjećanje i zahvalu Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na ovom neponovljivom iskustvu. Mlade hodočasnike moglo se vidjeti posvuda, i vjerujemo da su po povratku svojim domovima pričali s istim oduševljenjem, radošću i ljubavlju, kojim su zračili na blistavom, mediteranskom suncu za vrijeme hodočašća i susreta sa Svetim Ocem. Mladi Hrvati su se vratili u svoje domove, neki u Hrvatsku, a mnogi u druge europske zemlje. Stjepan Ribić je tada ostao u Rimu.

U  Rimu je danas papa Franjo, koji je u Vječni Grad donio duh katoličkog identiteta Južne Amerike. Sjećam se te davne 2000. godine, unutar veličanstvenog Coloseuma, gdje smo čekali Papu i večernju misu, pored mene su bili mladići i djevojke iz Argentine. Oni su papu Ivana Pavla II. pozdravljali maramama i  zastavama svoje domovine ne sluteći da će uskoro  Papa biti baš njihov sunarodnjak kardinal Bergolio. 

Sljedeća 2025. godina, bit će jubilarna godina. Ako Bog da, bit će ponovno lijepo, pobožno i spektakularno i u Rimu, gdje se, pretpostavljam, očekuje, više mladih vjernika nego 2000. godine, i to s različitih strana svijeta, vjernika katolika različitih kultura, običaja, odjeće, plesa i glazbe. Vjerujem da će to biti i vrijeme tišine, sabranosti i intimne molitve u mnogobrojnim rimskim crkvama, jer Bog je uvijek isti. Isus i novoj generaciji širi svoje ruke i poziva ih u svoj zagrljaj, Duh Sveti je posvetitelj i budućeg vremena i budućih jubileja. 

A Stjepan Ribić? On živi svoj kršćanski i katolički identitet. Doktorirao je na Pontifical Urban Universityu u Rimu, s temom Ivan Merz i traženje istine. Oženjen je i otac je troje djece. Danas je veleposlanik Republike Hrvatske u Milanu. Vjerujem da on i njegova supruga svojoj djeci i danas rado pričaju kako su se upoznali, zavoljeli, da im pričaju o svojem vjenčanju.  

Ljepota i biblijski šarm, hodočašća, nastavlja se istim žarom i u novom vremenu i među mladima ljudima nove generacije. Čini mi se da je još zanosnije i ustrajnije nego ranijih godina. Osim Rima, sve češće hodočasnici hodom časte i mnoga Gospina svetišta po cijelom svijetu i to s ruksakom na leđima i krunicom u ruci. Vjerujem da će i budući hodočasnici imati lijepa iskustva koja će moći pričati svojoj djeci, i da će se generacije nadahnjivati kršćanskim iskustvom života – kao hodočašća.