4. nedjelja kroz godinu
NIJEDAN PROROK NIJE DOBRODOŠAO U SVOM ZAVIČAJU!
NEMO PROPHETA PATRIA SUA!
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Jr 1, 4-5, 17-19
- Ps 71 (70)
- 1 Kor 12, 31-13, 13
- Lk 4, 21-30
Svako javno djelovanje teško je i zahtjevno. Ako to djelovanje ne odgovara nekoj političkoj strukturi problemi će se mnogostruko povećati. Naša politička stvarnost to zorno pokazuje. Donedavna nenarodna, čak protunarodna politička struktura s pripadajućim udrugama, bezobrazno se ne miri s porazom. Najteže im pada raskuživanje (dezinfekcija, dezinsekcija) prostora u kojima su dosada loše vladali. Blate se i napadaju ljudi zbog nečeg što nisu ni rekli ni učinili. Nisu se promijenili! Retorika je ostala ista, zadržane su stare metode, jedino im nedostaje realizacija na Golom otoku i sličnim mjestima. Nažalost, danas se čini da do većih promjena nije došlo.
Crkva u borbi za opće dobro dijeli sudbinu starozavjetnih proroka (koju nepotrebno prešućuje), sudbinu svog Utemeljitelja i svih vezanih uz promidžbu bogoljubnih, domoljubnih i svih drugih općih ljudskih vrednota. Zato ne treba čuditi situacija u suvremenom hrvatskom društvu u kojem je vjersko i nacionalno nepodobno, a traženje povijesne istine smeta jako. Jedino je dobro, da smo maske strugnuli i da je uklonjen licemjeran celofan i da je sada jasnije tko je tko.
Jeremija naglašava svu težinu proročkog poziva. Ispunjeno je osporavanjem, neshvaćanjem, a nekad i mržnjom. Jeremija je proročki znak Isusa, znak osporavan u svom zavičaju. Međutim prorok mora “svoja bedra opasati”, što znači spremno zauzeto nastupati, a Bog će ga učiniti “gradom utvrđenim, stupom željeznim, zidom brončanim.” Neće drhtati pred sugovornicima, s ljubavlju i pouzdanjem u Boga izvršavati će svoje poslanje.
Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna i sebedarna, progovara Pavao, u poslanici Korinčanima. Svi darovi: dar jezika, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt, bez ljubavi ne znače ništa. Mnogo je različitih darova, koji nekad uvjetuju nadmetanje, pa Pavao posebno ističe da samo ljubav stvara jedinstvo u različitostima. Ljubav je snaga koja izlazi iz različitosti i povezuje sve kreposti. Ona je snaga kojom se osvaja svijet, snaga koja, u iskrenoj suradnji s Bogom, nikada ne prestaje.
Luka govori o neprihvaćanju Nazarećanina, Mesije, koji je samo stolarev sin, koji izabire poganski Kafarnaum, kako bi ispunio svoje poslanje. Zato odluče Isusa “izbaciti iz grada”, odreći ga se. Ovaj događaj najavljuje Isusovo raspeće, Židovi odbacuju evanđelje koje donosi, a pogani ga prihvaćaju. Tako i Isus slijedi težak proročki put neshvaćanja – nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju, Nemo propheta in patria sua! Za izabrani narod postaje kamen sablazni, pa ga treba ukloniti, kao dosadnu i uznemirujuću prisutnost, treba ga izbaciti iz grada, treba ga izbaciti iz naših života, iz našeg društva i zatvoriti ga u sakristiju.
Proročki duh vjernici primaju na krštenju. Zato smo i mi pozvani “svoja bedra opasati” i govoriti, ne šutjeti kada nam ugrožavaju temeljne ljudske i vjerske vrednote. Borba za dobro, kako to Bog traži i zapovijeda, neće propasti, neće podbaciti, ali u borbu se treba upustiti i ne drhtati ni pred kim. Tako naša vjera postaje konkretna, živa i djelatna, jer od krštenja i za nas glas s neba govori: “Ovo je sin/kćer moja u njima mi sva milina.” Susret s Kristom nešto je posebno, ali nije dovoljno samo susresti znak. Od nas se traži sudioništvo, traži se da i mi budemo znak, kao poslušna djeca, odgovorni i zauzeti mladi ljudi, kroz odgovorno majčinstvo i očinstvo, kroz pošteno obavljane poziva kojim se bavimo, kao pošteni i brižni poslodavci, kao mudri i staloženi stariji ljudi. Tako postajemo istinski bogati, Bogu bliski, a ljudima svjetlo u mraku i prijeko potrebna sol koja štiti od pokvarljivosti i bistri um.
