5. nedjelja kroz godinu
TADA ZAČUH GLAS GOSPODNJI: “KOGA POSLATI? TKO ĆE POĆI”? JA REKOH:”EVO ME, MENE POŠALJI!”
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Iz 6, 1-2a, 3-8
- Ps 138 (137)
- 1 Kor 15, 1-11
- Lk 5, 1-11
Kada prevladamo sebičnost, kada postanemo svjesni svojih slabosti i ograničenosti, postajemo sposobni primiti, razumjeti, a onda i prenijeti Božju riječ. Takvih savjesnih i sposobnih prenositelja Božje riječi uvijek je nedostajalo, a u novije vrijeme potrebe su sve veće, pa se i nestašica više osjeća. Biti kršten znači biti pozvan svjedočiti, bedra opasati! Uz Božju pomoć nema nesposobnih, nema nepotrebnih, nema nevažnih, ali poziv moramo prihvatiti. Možemo ga i odbiti, ali najgore, a na žalost i najčešće, poziv se ignorira, ne obraća se pažnja.
Izaija govori o liturgijskom slavlju u kojem se Bog objavljuje proroku kao „Sveti“. Pred Božjom svetošću postaje svjestan svoje grešnosti i nesavršenosti. Naglašava se da u biti proročkog poziva nije zasluga, nego svijest o vlastitoj grešnosti. Svetim žarom sa žrtvenika jedan od anđela dotakne njegove usne i proglašava ga čistim i spremnim za naviještanje Božje riječi. Na pitanje: „Koga poslati?, Tko će poći?“, Izaija posvećen i očišćen spremno odgovara: “Evo me, mene pošalji!”
Današnja poslanica sažetak je apostolskog vjerovanja, koje je Pavao primio u Jeruzalemu 36. godine i predao crkvi u Korintu. Pavao, svjestan svoje grešnosti, govori o sebi kao najmanjem među apostolima, koji nije dostojan zvati se apostolom. Vjerovanje temelji na dvije bitne značajke: smrt Kristova i njegovo uskrsnuće. Smrt i pokop Kristova značajke su utjelovljenja, koje čini Sina Božjega nama u svemu slična osim u grijehu, dok su “ukazanja” znak njegova božanstva, koje se objavljuje vjernicima u uskrslom Kristu. Tako Pavao definira poslanje apostola kao svjedoka Kristova uskrsnuća.
I evanđelje govori o objavi “Svetoga”. Objava sada nije u hramu, već na moru u ribolovu. Božja riječ ulazi u svakidašnjicu – živimo u vremenu utjelovljenja. Šimun je, na Kristov zahtjev, ipak bacio mrežu, a nije vjerovao da to ima smisla. Na njegovo zaprepaštenje ulovili su mnogo ribe, mreže im se gotovo razdirale. Kao i Izaija i Petar priznaje svoju grešnost, ali ga Isus oslobađa i zadužuje proročkim, odnosno apostolskim poslanjem riječima: „Od sada ćeš ljude loviti!“ Tako posvećen ostavlja sve, odlazi za Kristom i postaje prenositelj i navjestitelj Božje riječi.
Izaija, Pavao i Petar svjesni su svoje grešnosti i nesposobnosti, ali se predaju Božjoj providnosti. Ne naviještaju sebe, nego Božju riječ, pa tako uspjeh nije upitan. Ne treba biti svećenik, redovnik, biskup, jer svjedočimo i radeći svakodnevni posao. Poglavito kao roditelji, djeca, rođaci, profesori i nastavnici, poslodavci. Stalno se nalazimo u situaciji da naše ponašanje nekome može pomoći ili odmoći. Božja mjerila razlikuju se od naših. Nema nikoga, koji nije sposoban posvjedočiti, ali u suradnji s Bogom. Zato se zapitajmo, dali smo dovoljno otvoreni Bogu i čujemo li pitanje “Koga poslati?, Tko će poći?”, a ako čujemo da li će odgovor biti: „Evo me, mene pošalji!“
