4. Uskrsna nedjelja

OTRT ĆU SVAKU SUZU S OČIJU NJIHOVIH!
JA I OTAC JEDNO SMO!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Dj 13, 14. 43-52
  • Ps 100 (99)
  • Otk 7, 9. 14b-17
  • Iv 10, 27-30

Krist je umro i uskrsnuo za sve koji žele biti dio izabranog naroda. Židovi se ne žele pomiriti s novonastalom situacijom. Svojataju povlaštenu ulogu izabranog naroda, a ne prihvaćaju Krista i Njegovu žrtvu. Propovjednike novog vremena osuđuju za izdaju, proganjaju, istjeruju, protiv njih lažno svjedoče.

Židovi govore o obraćenju samo kada se to odnosi na pogane, jer oni se ne moraju mijenjati. Neki misle da ljudi koji prihvate vjeru na misijskim područjima moraju prihvatiti i zapadni način mišljenja i djelovanja. Djela apostolska govore kako obraćenici prihvaćaju evanđelje u okviru svoga naroda, vlastite kulture i običaja. Pavao i Barnaba govore Židovima: “Trebalo je najprije vama navijestiti Riječ Božju. Ali kada je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.” Židovi ih nato izbaciše iz njihovog kraja. Apostoli “stresu prašinu s nogu protiv njih” i odu na druga mjesta naviještati. Riječ Gospodnju može svaki pojedinac ili narod odbaciti, ali time sebe isključuje iz kraljevstva, što simbolički označuje “stresti prašinu s nogu.”

Otkrivenje objašnjava kamo Krist vodi svoje ovce koje ga slušaju i slijede. Nije to prolazno, zemaljsko veselje, već vječno blaženstvo, nakon što smo prošli kroz patnje koje svijet i povijest zadaju onima koji slijede Raspetog. U središtu je Jaganjac – Krist, oko njega “veliko mnoštvo (144 000 = 12×12 /plemena izraelskih/ x 1000, što znači mnoštvo, narod, svi), što ga nitko ne mogaše izbrojati, iz svakog naroda i plemena i puka i jezika.” Došli su iz “velike nevolje” – svih progonstava tijekom povijesti, opraše svoje haljine i ubijeliše ih u “krvi Jaganjčevoj”. Onome koji slijedi Krista život nije bez boli, muka i suza, ali Uskrsli “briše svaku suzu s očiju.” Bijela haljina (sjetimo se naših na krštenju) znak je nove stvarnosti, znak je sudioništva u božanskom životu.

“Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom.” Tako evanđelje opisuje prisnost i zajedništvo između Krista i vjernika, između vođe i naroda. Pripadnost Kristovu stadu nije povlastica nekog naroda ili elite, već je ponuđena svima. Isus nakon uskrsnuća šalje apostole svim narodima, a temeljna poruka je Ja i Otac jedno smo!

Ono što se u povijesti Crkve događalo, događa se i danas. Pravovjerni se napadaju, treba ih proglasiti ksenofobima, elementarnim nepogodama, ljudima sa neofašističkim i kriptofašističkim stajalištima. Problem je vjerojatno samo u tome što su se usudili nešto domoljubno i bogoljubno reći, otpjevati, ili još gore aktivno se uključiti u društveni život ili govoriti izvan sakristije. Političari nisu shvatili bit obnašanja vlasti, bit pastirskog poslanja. Dobar pastir pomaže, čuva i skrbi za svoje stado, a za njega će i život dati. Neće krivo svjedočiti protiv svojih, neće lagati po svijetu o svojoj Domovini, neće prihvaćati protuprirodne i bezbožne svjetske konvencije. Ali i Pastir treba paziti i to poglavito stado koje je bliže vukovima. S vukom se dogovarati o svojim ovcama nije dobro! Vuk se promijeniti neće, a ovce bi mogle stradati. To znaju i djeca koja su pročitala Crvenkapicu.

Krist je naš uzor, pa i od nas na kraju očekuje bijelu haljinu poslije velikih nevolja. Pred nama je izbor ili slijediti dobrog Pastira, koji ne dokida naše suze, ali ih svako toliko briše, ili poći svojim putom i nadati se da će skupi automobili, sve bolji standard, prihvaćanje bezbožnog svjetonazora kojeg nam nameću u svim glasilima, novac, biti dostatna zamjena otiranju suza s očiju.