5. Korizmena nedjelja – gluha

TKO JE OD VAS BEZ GRIJEHA, NEKA PRVI NA NJU BACI KAMEN.
ZAR TE NITKO NE OSUDI? NI JA TE NE OSUĐUJEM! IDI I ODSADA VIŠE NEMOJ GRIJEŠITI!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 43, 16-21
  • Ps 126 (125)
  • Fil 3, 8-14
  • Iv 8, 1-11

Nastavlja se poruka prošle nedjelje, sve staro uminu, nestaje, a Bog stvara nove vrijednosti. Ropstvo, sinonim svega što ne valja prestaje, a čovjeku se nudi sloboda, nova stvarnost. Temeljno Kristovo poslanje je usmjeriti čovječanstvo prema budućnosti, koja će se ostvariti dokidanjem, odnosno opraštanjem grijeha. Izbaviti čovjeka iz ropstva grijeha težak je zadatak, a ako čovjek ne surađuje i nemoguć. Današnja služba riječi govori o slavlju Božjeg milosrđa i opraštanja – kako osuditi grijeh, a spasiti čovjeka.

Prorok ohrabruje utučeni narod u babilonskom izgnanstvu, jer Bog ne ostavlja svoje. Spominje prvi Izlazak – prijelaz preko “silnih voda” Crvenog mora, koji proguta “kola i konje, vojsku i junake.” Usmjerava pogled prema budućnosti: “Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” Bog opet pripravlja put kroz pustinju. Vode i rijeke poteći će pustinjom. Divlje životinje biti će pripitomljene. Cijela priroda pridružiti će se slavlju Božjeg naroda, jer novi Izlazak nije ponavljanje starog, nego nešto novo i evo “već nastaje”. Ali da bi novo nastalo, starog se moramo odreći, priznati pogreške i propuste, odlučiti živjeti drugačije i u tome ustrajati. Tako se bori protiv ropstva duše i tijela, tako novo nastaje.

Pavao piše da su patnje kršćana udio u Kristovim patnjama. U tome se isprepleću djelovanje milosti i čovjekov napor da “Krista stekne.” Da se to dogodi svega se odriče i sve smatra “otpadom”. Biti pravedan ne znači slijepo poštivanje Zakona, nego je pravednost Božji dar utemeljen na vjeri. Pavao vidi cilj, ali ga još nije dosegao i trči ne bi li to učinio.

Oslobođenje od svake vrste ropstva dosiže vrhunac u današnjem ulomku Evanđelja. U središtu je grešno, nesretno poniženo stvorenje, još više prezreno jer je žena i židovska elita, koja nastoji Isusa dovesti nezgodan položaj. Treba se riješiti nekog koji smeta, koji svojim primjerom naglašava propuste i mane drugih. Pismoznanci i farizeji traže od Isusa presudu po Zakonu, a Zakon preljub kažnjava smrću. Ako je osudi po Zakonu, gdje je onda Isusova dobrota i milosrđe, a ako je ne osudi ne poštuje Zakon. Isus, kao da ga sve to ne zanima počinje pisati po tlu. Vjerojatno evanđelist to povezuje s riječima proroka Jeremije: “Svi koji se odmetnu od Tebe, bit će u prah upisani, jer ostaviše izvor žive vode” (Jr,17,13). Pisao je grijehe tužitelja. Nakon toga ustaje i pita ih: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!” Po Zakonu je prvi svjedok dužan prvi baciti kamen. Kada su to čuli počinju odlaziti, počevši od starijih. Isus tako nije porekao grijeh, a nije ni prekršio Zakon. Zamjera farizejima i pismoznancima jer sude. Razgovor između Isusa i preljubnice je slavlje opraštanja, novi izlazak, puno oslobođenje, veće od svake stroge pravde, temelj istinskog “više nemoj griješiti.” To je stvaranje novog!

To je znak i nama da se nikad ne proglasimo bezgrešnim i savršenim, da budemo svjesni svojih propusta, da od Boga molimo oprost, ali da ga i mi dajemo dužnicima našim. Tako i mi stvaramo nešto novo. Stvaramo bolji i čovječniji svijet s nadom i vjerom u konačno spasenje. Na žalost živimo u vremenu s mnogima bez duše i savjesti. Grizodušje, grižnja savjesti tako nisu mogući, za njih novo ne nastaje. To ne znači da mi ne moramo oprostiti, ali glasno upozoriti i opomenuti ipak je potrebno.