Sakramenti kao susreti

Fra Ivan Karlić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2019. godine (9/2019).
Shvaćanje sakramenata kao simboličkih radnji Crkve vodi i prema određenom načinu govora o njima. Sakramenti nisu stvari ili predmeti da bi se „primili”, nego su prije svega osobni susreti čovjeka s Bogom, s Božjom milošću. Oni su izraz božanske milosti upućene čovjeku i upućuju na to da ovdje i sada čovjeku dolazi u susret Kristovo spasenjsko otajstvo. Tridentinski sabor uči da je njihovo djelovanje „učinkovito” ex opere operato, tj. time što je obred pravilno izvršen.
Ex opere operato znači:
a) negativno: milost ne nastaje i nije ovisna o svetosti služitelja („djelitelja”) sakramenta;
b) pozitivno: milosno djelovanje je Kristov čin.
Razlog zbog kojega Sabor donosi ovakvu definiciju o učinkovitosti sakramenata jest prije svega taj što se htjelo braniti onaj dio katoličkog nauka koji su napadali Reformatori. Naime, oni su tvrdili da se milost Božja „dobiva” u sakramentima samo po vjeri (dovoljno je samo vjerovati, sola fides); Trident pak naučava da se milost zadobivena u sakramentima događa ne samo po vjeri nego i snagom valjano izvršenog obreda, neovisno o činjenici što sakramentalni obred izražava također i našu vjeru.
Primatelj sakramenata može biti onaj koji to slobodno hoće; naime, da bi se dogodio sakramentalni susret s Kristom, potrebno je htjenje, nakana i volja, te vjera. Jasno je da sakrament može nešto „reći” samo onoj osobi koja ga je spremna „čuti”.
Služitelj („djelitelj”) sakramenata je čovjek, kao i primatelj. Međutim, on ne nastupa u svoje osobno ime nego kao ovlaštena osoba. Sakrament nije nikakva stvar, nego je čin koji se vrši u ime Isusa Krista i Crkve. Za valjanost sakramenta nužna je pak nakana služitelja: on mora imati nakanu činiti ono što Crkva čini. Snaga i valjanost sakramenta ne ovise dakle, o osobnoj svetosti služitelja, no sigurno da treba ići za tim da služiteljev život odgovara službi!
Učinci sakramenata:
a) milosni: sakramenti daju onu milost koju označuju (milost preporođenja u krštenju, milost zajedništva u ženidbi…); sakramentalna milost je zajedništvo i susret s Bogom;
b) sakramentalni karakter (biljeg): milost Božja ostavlja trag u ljudima i onda kada oni nemaju potrebno raspoloženje za sakrament; naime, tri sakramenta (krštenje, potvrda i sv. red) utiskuju primatelju neizbrisivi karakter (biljeg) i neponovljivi su.
Sakramenti su mjesto susreta Boga i čovjeka gdje se Bog očovječuje, a čovjek pobožanstvenjuje. Oni označavaju Kristovo spasenje u svijetu u kojem je, upravo po Kristu, to spasenje uprisutnjeno, vidljivo i djelotvorno. Da bi se to spasenje uistinu ostvarilo u onima koji primaju sakramente, potrebno je po njima i živjeti. Svaki sakramentalni susret s Kristom zahtijeva od čovjeka da živi u ljubavi i milosti Božjoj. Primanjem svetih sakramenata u čovjeku se uistinu događaju bitne promjene. On postaje drugi čovjek, jer biva obilježen kao Božje vlasništvo. On postaje dijete Božje, osoba za koju se Bog skrbi na poseban način. Učinak tog susreta je u promjeni osobe koja se susreće s Kristom, u njezinu novom držanju, novom postavljanju i novom odnosu prema svome životu i svim drugim ljudima. Ako se čovjek iz ljubavi prema bližnjemu posveti njegovanju bolesnika, ako se političari iz kršćanskog uvjerenja počnu brinuti za mir, ako bogati zbog Krista prestanu držati bogatstvo isključivo za sebe te se počnu zauzimati za siromašne i tako ostvarivati socijalnu pravdu, onda je u svim tim osobama na djelu Božja snaga koju primaju od Krista, koji u njima živi i po njima djeluje.