Bog poziva Abrahama

Fra Bernardin Filinić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2018. godine (7/8/2018).

Zanimljiva je, nazovimo je tako, formula sreće u Evandelju, koju donose sva tri sinoptika, tj. Matej, Marko i Luka, a malo drugačije i Ivan, a koja u Mateja glasi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga”. (Mt 16,25) U dubini našeg bitka s obzirom na ovo otajstvo nalazimo ono prvotno neprijateljstvo između Zmije i Žene, između “roda tvoga i roda njezina”. I Marijino prihvaćanje Božje volje, iako ne razumije: “Evo službenice Gospodnje neka mi bude po riječi tvojoj.” (Lk 1,38)

To se otajstvo spasenja u Starom zavjetu najbolje očitovalo u Abrahamu. S Abrahamom Bog započinje povijest spasenja. Tko je Abraham? Abraham je čovjek koji živi svoj život, koji ima svoje sigurnosti i u Uru i u Haranu, ima svoj imetak, svoje pleme, uobičajene navike života. Živi slično kao i svi oko njega, a tko bi se i usudio razlikovati od drugih u sigurnostima plemena. Taj plemenski mentalitet je i danas prisutan među ljudima, mislimo da smo samostalni, ali taj ljudski obzir i te kako utječe na nas.

Abraham je čovjek koji nema nešto bitno za sreću, kojemu nedostaje nešto bitno za njegov život. Abraham nema sina, nema potomstva. Kad je već bio star oko sedamdeset i pet godina, Abraham se pita: čemu mi sve to što posjedujem, stada i sluge, kad će sve to baštiniti jedan tuđinac? Zašto sam živio, zašto sam radio? Moj život nema smisla. Sin je značio neki produžetak vlastita života na zemlji. Mogli bismo Abrahama nazvati čovjekom koji ima neke sigurnosti i neki ugled, ali nema ono bitno. U dubini duše on je frustrirani, promašeni čovjek, ne zna zašto živi, život mu je besmislen. To je slika svakog čovjeka koji još ne poznaje Boga, makar se on i nazivao kršćanin.

Bog s tim čovjekom započinje Povijest spasenja. “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga u krajeve koje ću ti pokazati!” (Post 12,1) Abrahame, ostavi svoje sigurnosti i ljudske obzire i idi za mnom! Idi, ja ću ti pokazati nove krajeve, ja ću dati smisao tvom životu, ja ću ti dati sina. I Abraham je poslušao, ostavio je Ur, pa Haran i krenuo na put, put u nepoznato. Jamstvo mu je samo jedna riječ, Riječ Božja, jedno obećanje. A tijekom puta nailaze na teškoće, put se odužio, počinje i izrugivanje: Mogao si biti pametan kao i drugi pa ostati doma. Abrahamu je teško, dugo nije mogao podnijeti nesigurnost. Gdje je sada Bog, što se ne javlja? I nakon velikodušnosti Abrahama prema Lotu, nakon blagoslova svećenika-kralja Melkisedeka, Bog se opet javlja Abrahamu: “Ne boj se Abrame, ja sam ti zaštita, a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” Abram odgovori: Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda?” (Post 15, 1-2). Klonulost se osjeća u Abrahamovu govoru, ali riječi Abrahama: “Gospodine, moj Jahve”, riječi su pripadanja. Ti meni nisi dao potomstvo, ali ja pripadam tebi, ti si moj Gospodin. Bog iskušava našu vjeru, ali ne vara, daje puno više nego što znamo tražiti. “Pogledaj na nebo i zvijezde, prebroji ako ih možeš prebrojiti. Toliko će biti tvoje potomstvo.” (Post 15,5) Tada je Bog s Abrahamom sklopio savez. I kad je Abraham dobio sina, dao mu je ime Izak. Valjda se smijao od sreće. Bio je zacijelo presretan.

Ali Abrahamovoj kušnji nije još bilo kraja. Cijeli njegov život ponovno je na kušnji ništa manje nego prije. Nema slobode bez potpunog predanja. Isus je rekao: “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti moj učenik”. (Lk 14,33) Možda se Abraham previše zagledao u sina, možda je stavio svoj uspjeh, svoj idol, ispred Boga. Bog ga stavlja na veliku kušnju. Možemo zamisliti starca Abrahama kako se penje u krajini Morija, kraj njega ide Izak noseći drva za žrtvu paljenicu. Što li je sve proživljavao Abraham u svome srcu? “Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: Oče! Evo me, sine – javi se on. “Evo kremena i drva, opet će sin, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” “Bog će providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” – odgovori Abraham, i nastavi put (Post 22, 7-8). I Bog je providio. Providio je “Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta”. Izak nije žrtvovan, ali Isus, ljubljeni Sin Očev, dobrovoljno se žrtvovao na drvu Križa umjesto Izaka, umjesto sviju nas, kao žrtva paljenica za život svijeta, i uskrsnuo za nas, da nam vrati život koji smo grijehom izgubili. Kršćanin ne ostavlja nešto da bi izgubio, već da dobije, stostruko više, kako reče Isus, i život vječni! Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko ga daruje radi Krista, taj će ga istinski naći u izobilju i ovdje na zemlji, živeći svjestan Božje ljubavi, i život vječni.