Kontrola

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2019. godine (6/2019).

Volim nogomet. Još ga više volim kad je nepredvidiv. Dakako, to me ponekad i dobro naživcira, ali u tome je ljepota nogometa. Nepredvidivost. Kad gledate utakmicu i napeto prvo poluvrijeme i kad jedva dočekate odmor kako bi se momčadi mogle osvježiti i dogovoriti kako će dalje. I tako se ponekad dogodi da, čim počne drugo poluvrijeme, planovi padnu u vodu. Ekipa primi gol. Ili dobije crveni karton. Ili se netko ozlijedi. Ili navijači naprave bakljadu. I odmah se poremete planovi. Nakon hladnog tuša ili groma iz vedra neba, planovi se moraju mijenjati.

Planovi su tu, valjda, da se mijenjaju. Koliko god čovjek ima dobrih ideja i još boljih namjera, sve te ideje i namjere naiđu na prepreke koje je ponekad nemoguće prijeći ili zaobići. Jednostavno, plan je potrebno modificirati. Bilo bi zgodno kad bi se život odvijao tako po zacrtanim točkama i poglavljima, točno zacrtanima i opisanima, poput onih uputa za sastavljanje i korištenje. Usput budi rečeno, ne znam je li se vama to kad dogodilo, ali meni se dogodi jako često. Nikad nije tako jednostavno sastaviti stvari kupljene u trgovini kad dođem kući prateći upute proizvođača…

Moji planovi i moji snovi

Kažem, bilo bi zgodno kad bi se život odvijao točno po našim predviđanjima. Ali to prečesto nije tako. I onda dolazi napetost. Napetost zbog toga što stvari ne idu po planu. Napetost zbog toga što se ne ispunjavaju očekivanja. Pa se ljutim. Pa negodujem. Pa prigovaram. Mrmljam i na sebe i na drugoga. Ponekad i na Boga jer se i On miješa u moje planove. Napetost zbog neispunjenih snova i nedolaska na zacrtani cilj. Napetost zbog onih ljestvica koje sam postavio sam sebi, pa ih nisam preskočio. Napetost i zbog pritiska koji sam sam sebi stvorio. Napetost i zbog onih koji gledaju i koji od mene uvijek očekuju više i bolje. Napetost zbog toga što sam iznevjerio i sebe i druge. Napetost zbog neprestanog dokazivanja i sebi i drugima. Napetost zbog toga što trebam pokazati da sam ja – bolji nego što oni misle i znaju. Napetost zbog toga što u pitanje dolazi moja savršenost.

Niz je zaista dug. Kad se planovi ne odvijaju ‘po planu’, onda se napetost širi u sva područja mog života. Osjete to oni s kojima živim. Osjeti se to u mom razgovoru i u mom rječniku. Osjeti se to i na mojoj koncentraciji i na mojoj kreativnosti. Osjeti se to i na mom snu. Na mom teku. Na mom tijelu. Na mojoj molitvi. Na mojoj duhovnosti. Na mojoj vjeri.

I, čini mi se da je normalno da pokušavam opet pronaći način kako uspostaviti kontrolu i kako ovladati situacijom. U posljednje vrijeme čujem kako se mnogi ljudi bore sa zajedničkim neprijateljem. Kontrola. Žele nekako ovladati, ne toliko svim onim što se događa oko njih, koliko nad samima sobom. A to i jest najveći izazov. Htio bih i tu napetost staviti pod kontrolu. Kad sam napet i nervozan, da nisam, zapravo, napet i nervozan. Kad sam rastresen, da i to stavim pod kontrolu, pa da budem opušten i sabran.

Ciljam ovaj put na oholost. Onaj stav i osjećaj da ja moram imati sve pod kontrolom i da moram dati sve od sebe da bude onako kako sam ja zamislio. Ponekad to ide sve i predaleko. Zaboravim na ljude do kojih mi je stalo, do onih koje volim, samo da bude onako kako sam ja zamislio. Ponekad dođe i do toga da se ne biraju sredstva i načini kako doći do cilja i do ostvarenja planova. Tada moji planovi postaju moji mali bogovi. A ja njihov mali sluga koji je spreman sve učiniti za njih. Možda je ovo dobar trenutak prisjetiti se svetog Franje Asiškog i onoga događaja kad mu se Gospodin objavio dok je bio u zarobljeništvu. Franjo je, naime, htio postati vitez i steći slavu ovoga svijeta tako što će pobjeđivati u bitkama i ratovima. S druge strane, Bog je za njega imao drukčiji plan, a Franjo je to shvatio na teži način – dok je bio sam, razočaran i jadan u zatvoru. Bog mu se javlja i pita ga komu želi služiti – Gospodaru ili sluzi.

Ovoga trenutka nisam u tamnici ni u zatvoru, ali pitam se tko su te male sluge kojima služim i kakve sam to ciljeve nazvao svojim malim bogovima kojima tako pokorno i bespogovorno služim?

Promjena životnog plana

Kad pogledam oko sebe, vidim li kakve rešetke i tamne zidove svoje tamnice u koju sam sebe zatvaram tako što uvjetujem i vlastitu sreću i vlastito zadovoljstvo samo ako je – sve po mome. Ima ona pjesma od Jinxa koja zamišlja idealnu situaciju u kojoj – idem tamo gdje je sve po mome. U stvarnom životu, u svakodnevnom životu, gdje je to gdje je sve po mome? U mojoj obitelji? U mojoj redovničkoj zajednici? U mom društvu? Ako samo i pomišljam da bi svi trebali djelovati po mojim idejama, planovima i naredbama, sebi presuđujem dugu i polaganu smrt začinjenu teškom frustracijom i ozbiljnim nezadovoljstvom. Republika ‘GdjeJeSvePoMom’ ne postoji. Možda je ponekad lijepo maštati i sanjati o takvoj zemlji, republici, kraljevstvu, ali to je daleko od stvarnosti.

Sveti Franjo je samo jedan od mnogih kojima se Bog ‘ispriječio’ na putu i promijenio ono što je Franjo naumio. Slično iskustvo je imao Savao na putu u Damask. U Bibliji je mnoštvo likova kojima se Bog ‘petlja’ u njihove planove i njihove namjere. Ti neki ljudi su imali svoje iskustvo propadanja vlastitih planova i rast nekakvih drugih planova u kojima su oni odigrali velike uloge. Sjetimo se samo Abrahama, Mojsija, sv. Josipa, Gospe, Ivana Krstitelja, Petra, sve do naših suvremenika poput sv. Maksimilijana Kolbea ili Majke Terezije.

Vjerujem i da svatko od nas ima vlastito iskustvo razočaranja i ponovnog traženja motiva nastaviti vlastito putovanje koje je nerijetko sve samo ne lagano i ugodno putovanje. Mi nemamo baš iskustva gorućih grmova, niti završavamo u tamnicama, niti nam se ukazuju anđeli koji nam mijenjaju poglede na život, ali imamo svoje ‘šok-terapije’ koje nas dobro prodrmaju. Takvi događaji, iako su često bremeniti i ostavljaju ožiljke, događaji su koji trajno obilježavaju naše živote. Ponekad se ne da iskoprcati iz njihova vrtloga i osloboditi se njihova teškog zadaha. I ponekad se zapetljam u ideju da postoji način vratiti se na početak i vratiti sve na onako kako je bilo…

Kao i na nogometnoj utakmici kad ekipa primi gol odmah na početku drugog poluvremena, bilo bi super kad bi se još jednom mogli vratiti u svlačionice i još jednom započeti drugo poluvrijeme. Ali, svi znamo da to tako ne ide. Jasno da bi ekipa bila pametnija i mudrija ovaj put i da bi se bolje pripremila i učinila sve da ne primi taj gol, ali to je samo čeznutljivo razmišljanje, neostvarivo maštanje. Život nas tjera uvijek na pogled naprijed, koliko god to bilo teško. U nogometu, čak i kad je izgubljena utakmica, ili izgubljeno prvenstvo ili turnir, počinju već pripreme za iduću godinu, iduću sezonu, gdje će ekipa iznova pokušati biti bolja i uspješnija.

Vrijeme se ne može vratiti, ali vrijeme može biti dragocjeni izvor mudrosti i uputa za korištenje unaprijed. Prošlost me uči da je malo toga pod mojom kontrolom. Bog me često podsjeti da nisam ja taj koji je direktor svemira i izvršni direktor operacija na Zemlji. Lako se zanesem, pa se uhvatim kako imam dosta visoko mišljenje o sebi i o svojoj zadaći. A Bog se već nekako pobrine za iznenađenja koja služe kao podsjetnici na moju malenost, a na njegovu veličinu. Na moju taštinu, a na njegovu nevjerojatnu strpljivost…