Teologija

IVAN GLAVINIĆ

Povlašteno mjesto za službu poučavanja Crkve je teologija, jer se u njoj ujedinjuju govor o Bogu i „prihvaćanje i traženje dublje spoznaje one riječi koju nam Bog upućuje“ (papa Franjo). U njoj se susreću Božja riječ i ljudska želja da shvati svoje mjesto u svijetu, a taj susret rađa dubljim razumijevanjem Božje volje za nas i prepoznavanjem znakova vremena u svijetu. Govor o Bogu uključuje i govor o svijetu, izgradnju svijeta po Božjoj volji. Teologija, dakle, nikad ne može biti zatvorena sama u sebe, već je nužno da bude otvorena cjelokupnoj ljudskoj spoznaji. Zato je za Crkvu akademsko djelovanje mjesto dijaloga za svijetom. Sam Bog započeo je taj dijalog, jer želi uglaviti sve u Kristu. Takvim razumijevanjem svoga poslanja Crkva je stoljećima sudjelovala u izgradnji kulture i civilizacije.

Ne treba čuditi što se oko pitanja te zadaće danas pojavljuju mnoge rasprave i što se događaju mnogi presedani. U posljednjih nekoliko mjeseci svjedočili smo nekim takvim zbivanjima. Kardinal Müller objavio je „Proglas vjere“ – pastirsko pismo o nauku vjere, a Papinski institut Ivana Pavla II. u Rimu ukida temeljnu katedru moralne teologije. Za nas su posebno zanimljiva zbivanja u Hrvatskoj. U Dubrovniku je održana Ljetna škola teologije, koja je zbog nekih predavača izazvala (napokon!) pravu malu teološku raspravu hrvatskih biskupa i teologa, a nedavno su četvorica teologa različitih dominacija u jednoj dnevnoj tiskovini objavila „Otvoreno pismo“ s kritikom i prozivkom, iz vlastite perspektive, društvenog (ne)angažmana teologije u Hrvatskoj. U svim tim zbivanjima mogu se naći mnoga dublja pitanja koja ih pokreću. Izdvojimo ipak jedno, zajedničko svima – dijalog Crkve, teologije i svijeta. Iako ovaj put odstupamo od užeg razmatranja o Europi, ipak je za nju tema ovog dijaloga važna iz dva usko povezana razloga. Naime, u Europi se nikada nije razvila neka specifična europska teologija, kao u drugim dijelovima svijeta. Specifičnost teologije u Europi jest da ona mora biti trajno u dijalogu, jer „Europa nije kontinent, nego zajednica narodâ“ (C. Dawson). Međusobni dijalog i suradnja svih sastavnica društva za Europu su uvjet njezina postojanja i zato je dijalog, koji je inače svuda važan, za nju presudan. Kada, dakle, govorimo o Crkvi i teologiji u dijalogu s društvom, onda treba istaknuti nekoliko ključnih točaka koje su često zanemarene.

CRKVA JE I U DIJALOGU CRKVA

Za Crkvu dijalog nikada nije sam sebi svrhom. Istina kojoj Crkva smjera u dijalogu s društvom je istina Riječi koja je došla u svijet, po kojoj je svijet postao i koju svijet ne upozna (usp. Iv 1, 10). Za tu Riječ se jasno kaže da su je neki prihvatili, a neki ne. Ta polarizacija nije plod (ne)djelovanja Crkve ili teologije, već je posljedica postojanja same Riječi u svijetu. Crkva u dijalogu za društvom i po teologiji vrši svoje poslanje Riječi u svijetu, poslanje koje je primila od Isusa: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih… i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19). Crkva time oprema „svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova… da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom…“ (Ef 4, 12-14). Crkva je stoga u dijalogu s društvom uvijek Crkva – Zaručnica Kristova, a ne tek još jedna ljudska skupina.

TEOLOGIJA JE NUŽNO CRKVENA

Katolička teologija svoje djelovanje vrši kao djelovanje Crkve. Kada bi se htjela od Crkve lažno osloboditi i postati posve svjetovnom, tada bi prestala biti ono što jest: teo-logija. Teološki govor o svijetu i društvenim pitanjima je nužan, ali teologija koja se odvojila od Crkve i njezina nauka svodi samu sebe na još jednoga društvenog komentatora i puki aktivizam. Kršćanstvo baš tada postaje jeftina politička religija koja se u političkoj korektnosti nastoji svima svidjeti i nikome ne zamjeriti. Naprotiv, istinska crkvena teologija svjedoči kako je vjeran nužni sudionik u izgradnji javnog prostora, sa svojim specifičnim krajnjim ciljem da društvo oblikuje prema mjeri uzrasta punine Kristove. To ne podrazumijeva uvijek mirno i svima ugodno ozračje, jer je izvor vjere i učenja Crkve Znak osporavan. No, odustati od takva zadatka samo zbog osporavanja i protivština značilo bi biti nevjeran poslanju i identitetu Crkve.

OSPORAVANJA SU DIO ŽIVOTA

Isus Krist je svojim utjelovljenjem podijelio vrijeme, a životom i riječima je uz mir i radost izazivao i nemir i podjele. Njegovi dijalozi nisu samo parabole i poučne tvrdnje, već često imaju oblik polemike, osobito s neistomišljenicima. Ono što je on govorio i povjerio Crkvi ima isti karakter; istina mijenja svijet, a ta promjena ne događa se bez buke i bez otpora. Govor Crkve neće uvijek svi prihvatiti. Osporavanja su dio života, osobito života u Kristu. Oni koji bi željeli teologiju i Crkvu koja pošto-poto izbjegava svaku suprotstavljenost – žele Crkvu koja ne govori. Zagovarati nenasilje i „konac zlobnim svađama“ je jedno, a nešto je sasvim drugo zahtijevati neslanu bezličnost i nekritičnost. Papa Franjo tvrdi da se teologija mora „opteretiti i sukobima… Riječ je o spremnosti suočiti se s konfliktom, riješiti ga i pretvoriti u kariku lanca novog procesa, uz stjecanje načina izgrađivanja povijesti u životnom ambijentu, u kojemu konflikti, napetosti i protivštine mogu dostići mnogoliko jedinstvo koje donosi novi život“. Nema mjesta iracionalnom strahu od polemike i rasprave.

ISPRAVLJANJE JE DJELO LJUBAVI

Dijalog uvijek podrazumijeva istinu kao svrhu. To podrazumijeva da je potrebno otkloniti ono što se s istinom ne slaže. Da, u dijalogu postoji rizik od pogreške, tj. rizik biti u krivu. Zato on uvijek podrazumijeva i spremnost na žrtvu, na žrtvovanje vlastitog stajališta, radi spoznavanja prave istine. Za takvo što potrebno je intelektualno poštenje ili, posve kršćanski rečeno, poniznost. Neponizni mogu voditi samo monologe i svađe, ali ne i dijalog. Ukazati nekome da je u krivu nije automatizmom bullying, nego normalna stvar, koja se ne protivi ljubavi prema bližnjemu. Štoviše, ljubav prema bližnjemu u dijalogu ima za cilj „istinovanje u ljubavi“ (Ef 4, 15). Ispravljati i ukazivati na pogreške ne isključuje ljubav prema čovjeku. Kako M. Volf kaže: „Možemo zahtijevati poštovanje za nas kao osobe, ali moramo zavrijediti poštovanje za naša djela“. Isto vrijedi i za tvrdnje u dijalogu. Poštovanje zavrjeđuje ono što je u skladu s istinom. Kritičko propitkivanje kroz raspravu, polemiku i međusobno ispravljanje zato je od velike važnosti. Osobito to vrijedi kada tko tvrdi da govori javno u ime Crkve ili pod njezinim pokroviteljstvom. Tada svatko u Crkvi ima pravo propitkivati usklađenost njegovih tvrdnji s naukom Crkve, istinom vjere koju svi dijelimo. Pluralizam govora o Istini je potreban i dobrodošao u Crkvi; mnogostrukost subjektivnih, međusobno oprečnih ”istina” nije, jer se protivi Isusovoj tvrdnji da nam je on priopćio sve (Iv 15, 15).

Dijalog u kojemu smo svi primorani prihvaćati sve tvrdnje i ne propitkivati ih je karikatura. To su tek monolozi kojima pokazujemo da smo sposobni govoriti svatko o svojemu stajalištu, jedan pored drugoga, ali bez cilja i smisla. Jer, smisao dijaloga je istina, a ne dojam u javnosti. Biti pored nekoga nije nešto osobito, jer takvi se već rađamo i ostati samo u tome često znači ne napredovati u čovještvu. Za Crkvu je biti za način života i djelovanja na kojega su kršćani pozvani, po uzoru na Isusa Krista. Crkva dijalog sa svijetom vodi treba voditi za ljude, a ne tek uz njih.

DIJALOG TREBA I ŠUTNJU

U dijalogu treba znati i šutjeti. Šutnja omogućuje slušanje drugoga, ali promišljanje o onome što je rečeno. Ona omogućuje vrijeme potrebno da misao prodre i odjekne o istinu. Ona također omogućuje i drugima da govore i tako nadopune što nedostaje našim riječima. No, ona omogućuje i da se dijalog vodi na drugačiji način. Dovoljno je sjetiti se Isusove polemike s Pilatom. Na Pilatovu primjedbu „Što je istina?“, Isus nije odgovorio riječima. Zašutio je. Svjestan da je on sâm „Put, Istina i Život“, Isus je znao da to pitanje može naći svoj puni odgovor tek u njegovoj žrtvi i uskrsnuću. Zato je pustio da mjesto riječi preuzme predanje. Za Crkvu vrijedi isto: šutnja je potrebna u dijalogu, jer postoje pitanja ljudi na koja ni teologija ni ikakve druge riječi ne mogu dati puni odgovor, a postoje i mjesta gdje riječ ne može prodrijeti. Tada treba govoriti svjedočanstvo života i predanja te tako i šutnju učiniti mjestom Riječi.