Iskonski gubitak
NAJNOVIJA KNJIGA
NEŠTO POTPUNO NOVO
Iskonski gubitak je knjiga svjedočanstava sedamdesetero danas odrasle djece iz rastavljenih brakova koja su ogoljela svoje srce i dušu te ostavila trajan spomen na prebolne trenutke svoga života u kojem su mnogo pretrpjela zbog rastave svojih roditelja.
U knjizi pronalazimo odgovore na brojna pitanja o rastavi brakova koja i danas pogađaju brojnu djecu.
- Kakve je posljedice imala rastava za vaš život?
- Koja je razlika u načinu na koji ste se, u vezi s rastavom, osjećali kao dijete, i kako se osjećate sada, kao odrasla osoba?”
- Je li rastava vaših roditelja utjecala na vaš brak, odnosno, na vaš pogled na brak?
- Jesu li djeca otporna na rastavu?
- Što biste najviše željeli da odrasli našega društva znaju o tome kako rastava utječe na djecu?
- Kakvu je ulogu vjera odigrala u vašem ozdravljenju?
- Što biste željeli reći djeci koja su danas suočena s rastavom svojih roditelja?
- Što biste rekli roditeljima koji razmišljaju o rastavi?
- Što Katolička Crkva uči o rastavi?
Moja mi je katolička vjera vodič u svet, zdrav, i sretan brak. Moja vjera suprugu i meni daje snagu nadići prepreke. Stoga se ozdravljenje događa onda kada mogu priznati da trebam oprostiti ocu. Ozdravljenje se događa ujedno i kada svu svoju slomljenost mogu unijeti u sakrament pomirenja.
Moja me vjera naučila da je brak poziv koji me vodi do sjedinjenja s Bogom. Njegova bit nije „romantična” ljubav, niti površna sreća; istinska je ljubav čin volje, putem kojega je moguće iskusiti radost. Moja me vjera naučila da sam u pravu – brak uistinu jest nemoguć, osim ako posjeduješ Božju milost, poniznost, i spremnost prihvatiti kako je njegova svrha učiniti te svetim, a ne površno sretnim.
Rastava jednostavno nije vrijedna boli i muke što ih donosi sa sobom. Djeca trpe u tišini, čak i kod takozvanih sporazumnih rastava. Dva Božića, odvojena obiteljska okupljanja, dva rođendana, dva Uskrsa, i tako dalje. Možete sve to uviti u najljepše riječi, ali, za djecu je to ipak iscrpljujuće. Odvođenje amo-tamo poput domaćih životinja, dva odvojena niza pravila što ih valja svladati, dvije odvojene skupine prijatelja (kod mame i kod tate), briga o tome kako će mama reagirati ako zamolim tatu da me odvede na neku priredbu, ili kako će tata reagirati ako odbijem da me on vodi u kupnju odjeće – te, i još nebrojene druge stvari, prolaze djeci kroz glavu. Sve se u osnovi svodi na sljedeće: želimo da nam roditelji budu zadovoljni, kako ne bi i nas ostavili, kao što su ostavili jedno drugo; nije važno je li njihov međusobni razlaz pritom bio lagan ili ne.
