Izidor Poljak (1883. – 1924.)

Erik Matejak

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).

Početkom rujna, vrlo kišovitog i baš pravog jesenskog, pod rukom mi se našla jedna mala knjižica, gotovo bih je i preskočio da mi za oko nije zapelo ime autora – Izidor Poljak. Zanimljivo je kako mnogi ljudi griješe, a i s pravom, misleći da ovaj samozatajan svećenik dolazi iz Bosne. Možda je i točno da je većinu životnoga vijeka proveo u Bosni, ali ovaj svećenik nije rodom Bosanac, već dolazi iz Bednje, malog mjesta kraj Varaždina gdje se govori jedan od najneobičnijih, a možda i najnerazumljivijih, hrvatskih dijalekata. Prije negoli je započeo Veliki rat, zapravo prije nego li je Principovo zrno pogodilo austro-ugarskog prijestolonasljednika, Poljak je bio sarajevski kapelan i kateheta. Poslije kobnog lipanjskog događaja, bio je mobiliziran i odveden na frontu kako bi kao pastir brinuo o stadu koje svakodnevno ide ususret smrti. I tko zna što li je sve ovaj mladi, jer tada su mu bile samo trideset i jedna godina, Kristov svećenik čuo i vidio?! Bol i jauk, nesnosnu muku rata. Kraj rata ipak nije dočekao na fronti, zbog narušena zdravlja bio je demobiliziran i premješten u civilnu službu; drugim riječima postao je kapelan sarajevske bolnice. Rat je dočekao, kao i zemlja kojoj je služio, poražen i emocionalno, fizički i psihički iscrpljen. Tako su ga i tretirali, pa nakon rata odlazi za župnika daleko od središta, na derventsko Bijelo Brdo, pa u Boću kod Brčkog. Taj period ispunjen je uobičajenim pastoralnim radom za župnika u dalekoj provinciji jedne zemlje – služi narodu i gradi crkve; na Bijelom Brdu posvećenu svetom Ivanu Krstitelju, a u Boći svetom Antunu Padovanskom. Umire mlad, navršivši četrdeset i jednu godinu, 21. kolovoza, u jedan sat nakon ponoći, u bolnici u Brčkom. I priča bi ovdje mogla završiti, ali ipak neće. Više je puta ovaj mladić upisivao zagrebačku Bogosloviju te se ispisivao, čak je i nakratko studirao filozofiju, da bi konačno upisao Bogosloviju u Sarajevu koju je i završio. Ondašnji vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler zaredio ga je za svećenika u sarajevskoj katedrali 1907. godine. Prvu pjesmu objavio je još kao osamnaestogodišnjak, u sarajevskoj Vrhbosni. Zanesen Mahničevim katoličkim integrizmom, Poljak je usporedno pisao svoje dvije biografije – prvu svećeničku, dušobrižničku, i drugu pjesničku. Želio je sebe usporediti s Kranjčevićem i pisati liriku, a ne ono što ga je svakodnevno okruživalo. Poljakov jedini kontekst bila je Crkva i njezin moral, nesretni njegov hrvatski katolički puk po Bosni, te zidari s kojima je zidao crkve. O tome, međutim, nije pisao, kao ni o svojim ratnim stradanjima. Iako je umro mlad, da bi se ikome uspio zamjeriti, Poljak prvotno nije bio objavljen u izdanju Pet stoljeća hrvatske književnosti. Pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša tada se dosjetio, malo subverzivno, i objavio Poljakove pjesme u Kršćanskoj sadašnjosti, s gotovo istom grafičkom opremom kakvu je imala službena edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti. Međutim, nepravda je bila ispravljena 1983. u novom izdanju Pet stoljeća hrvatske književnosti gdje je Poljak dobio svoje mjesto, samo koga to još danas i zanima unutar crkvenih krugova?