Mt 25, 31-46

Fra Vladimir Vidović

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2022. godine (6/2022).

Možda će vas, dragi čitatelji, zbuniti ovaj naslov, no nakana mi nipošto nije zbuniti, nego potaknuti na pronalazak spomenutog citata.

Ima tema koje su uvijek nezgodne. Uvijek tražimo pogodan trenutak kako bismo se o njima očitovali ili kako bismo javno iznijeli svoje razmišljanje ili svoj stav; i nikada nije pravi trenutak jer su teške, ne baš lijepe i ne želimo možda o njima izreći svoj stav ili razmišljanje. U krivu smo, i upravo zbog toga načina razmišljanja, temeljna poruka našega vjerničkog života ostaje u sjeni; nedovoljno jasna i –  samim time – prikrivena. Shvaćamo li da takvim pristupom, nazovimo ga „diplomatskim“ stavom, zapravo trajno štetimo svome duhovnom životu, svome „biti kršćaninom“. I nemamo se pravo onda čuditi različitim društvenim pojavnostima, ukoliko sami nismo jasno i nedvosmislno zauzeli i izrekli stav o temama koje su važne. Još manje imamo pravo išta reći, ukoliko sami u svome životu ne živimo evanđeoske vrednote i ne provodimo ih u djelo. Postajemo samo klasični dvoličnjaci koji jedno govore, a drugo čine? Upravo u tome nas naš lipanjski uzor snažno opominje, u već glasovitoj rečenici: „Neka šute riječi, a govore djela.“

Koliko konformistički način razmišljanja, kojega bismo mogli definirati u formi naših sigurnih zona, naših manjih ili većih okvira, zapravo koči naš duhovni napredak? Nije li vjera tako shvaćena i življena već odavno obamrla u našem životu? Puno je tih životnih alarma koji se s vremena na vrijeme upale i ne daju nam mira, potiču nas i kopkaju naše uspavane savjesti. A gdje smo mi? Hoćemo li i dalje biti zatvoreni u svoje (samonametnute) okvire ili ćemo živjeti slobodno? Dokle će licemerni stavovi i dvostruka mjerila biti vodilje u našem načinu života? Zašto hrabro ne istupimo i napokon ne budemo ono što jesmo? Za slobodu nas je Krist oslobodio, a mi prečesto i dalje tapkamo u mraku vlastith strahova i skučenosti.

Sveti Antun, možda snažnije nego itko ikada u ljudskoj povijesti, poziva svakoga od nas: postanimo proročki znak našega vremena, otvorimo prostor srca i gledanja (življenja) izvan okvira i granica!

Kao vjernici pojačano bdijmo nad našim srcem da ne otvrdne za ljude koji nas trebaju. Tko ima ljubavi u srcu, uvijek može nešto darovati. Moje je duboko uvjerenje da svaki posao, angažman, pa i odgovornost prema ljudima i naša solidarnost s njima izvire iz našeg duhovnog života. Ne možemo Isusa prepoznati u čovjeku, ako prije s Isusom ne živimo intenzivne trenutke blizine i živog kontakta u molitvi.           

Ne želeći pojednostavljivati stvari, mišljenja sam da egzistencijalne i svake druge krize imaju svoj duboki korijen u upravo u ovome. Jer Isusa se može ozbiljno shvatiti jedino ako ga se voli, a zavoliti se ne može nikoga koga se ne poznaje. A nekoga se može pravo upoznati tek u izravnom susretu i druženju. Iz ovoga izvire hitnost za istinskim obraćenjem svakoga od nas, a to ne ide bez ozbiljnog suočavanja s vlastitom istinom i hrabrog iskoraka prema shvaćanju Evanđelja. 

I još nešto: sve dok nas u nama nešto kopka da nismo posve u redu, tek onda smo na pravom putu. Čim počnemo osjećati da smo dobri, da nemamo potrebe mijenjati išta na bolje u našem životu, neprimjetno počinjemo tonuti u nepokretnost; postajemo okamina neosjetljiva za bilo kakav poticaj izvana.

Sveti Antun, taj veliki uzor u nasljedovanju Isusa Krista, itekako nam može pomoći u našim životnim traženjima.

Ne zaboravite: Isus i danas kuca na vrata naših uspavanih savjesti i srdaca!