Srebrni jubilej Antunove tajnice Vesne

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).

Dvadeset pet godina služenja u Župnom uredu Župe sv. Antuna na Svetom Duhu utkala je Vesna Dodig u život ove župne zajednice. U tom je vremenu za hodočašće u Padovu upisala na tisuće ljudi. Njezin jubilej ujedno je i svjedočanstvo zauzetosti vjernika laika u Crkvi, što je krajem devedesetih godina bila novost koja danas postaje sve veća potreba.

Tko je Vesna Dodig?

Puno puta u autobusu za Padovu, kod prebrojavanja putnika i kontroli popunjenih mjesta mogli smo čuti: „Gospođa Vesna je upisala… Zvali smo gospođu Vesnu za još dva mjesta…” Završen radni vijek spomenute gospođe Vesne razlog je za susret s njom u kojem otkrivamo svjedočanstvo tihe vjere trajnog predanja. Vesna (65) je rođena u Hercegovini. Na pitanje odakle je, kaže s naglaskom: „Od Čapljine”. Tako se kaže kad se selo nalazi u blizini ovog hercegovačkog grada, a u Čapljinu se ide u školu. Odrasla je u tradicionalnoj vjerničkoj radničko-seljačkoj obitelji. „Sv. Ante nam je blizu na Humcu”, napominje te se osvrće i na vrijeme odrastanja u drugoj državi i vlasti (SFRJ). „Bila je to mješovita sredina. Mi sa sela smo išli redovito nedjeljom na misu. Živjeli smo u sredinama zajedno i s muslimanima i pravoslavcima, i kao djeca nismo znali što to znači. Znam da su ljudi hodočastili na Humac, ali nije to bilo kao danas.“

Otkriće Zagreba

Po dolasku u Zagreb na studij vjernički život nastavila je odlaskom na mise u katedralu ili druge crkve u gradu. Povezala se s ljudima iz svojega kraja, ali je upoznala i druge. Župu sv. Antuna na Svetom Duhu otkrila je 1996. godine, kada je na poticaj kolegice počela dolaziti na pobožnost trinaest utoraka. (Svega godinu dana ranije pobožnost je uvedena u crkvu i vrlo brzo o tome se proširio glas.) Radila je tada u Končaru. U ljetu 1999. godine doselila se na Črnomerec te je i nedjeljom dolazila na misu. Tada je čula i župnikov poziv za volontere koji bi radili na upisu župljana u bazu podataka. Javila se i tako je počela njezina volonterska suradnja sa svetoduškim franjevcima. Uslijedilo je upisivanje matica, krajem 2000. i logistička podrška izdavanju župnog listića, a onda je došlo i pitanje župnika fra Žarka Relote bi li željela u uredu raditi i profesionalno: „Župa je velika, sve je manje svećenika, a sve više posla kojega bi mogli raditi i laici. Biste li prihvatili posao tajnice u uredu?“ Vesna je o odgovoru razmišljala nekoliko mjeseci. Poziv je prihvatila, te je 1. siječnja 2003. godine ušla u radni odnos.

Uvijek živo i zanimljivo

Inače, Vesna je po zanimanju inženjer elektrotehnike, radila je u Končaru i MORH-u, a onda je odlučila tehniku zamijeniti radom s ljudima. „Rad u župi mi je bio zanimljiv, jer do tada nisam bila vezana za župu na takav način. Nakon razdoblja od dolaska u Zagreb, katedrale i druženja s prijateljima, imala sam potrebu negdje se aktivnije uključiti i doprinijeti kao vjernica. Zato mi je ovaj posao bio zanimljiv. Uvijek se nešto događalo, organizirala su se hodočašća, upoznala sam puno ljudi, danas pravih prijatelja s kojima dijelim iste vrijednosti. Bilo mi je zanimljivo, a i danas je.” Više od dva desetljeća rada s ljudima u župnom uredu poticaj je na razgovor i o promjenama kod ljudi. Vesna primjećuje: „Promijenilo se puno toga, način komunikacije, života. Sve je postalo ubrzanije. Nekada je postojao jedan telefon ili dolazak po dolazak, pa se sve rješavalo jedno za drugim. Danas je komunikacija na više kanala, a sve je manje vremena. Osim toga, i župa ima puno više aktivnosti – od predškolaca do mladih i starijih. Svi zainteresirani zovu u ured čak i zbog stvari koje se ne tiču ureda.”

Probijanje putova za laike u Crkvi

Kad je postala zaposlena tajnica u župnom uredu, Vesna je bila među rijetkim vjernicama laikinjama koje su profesionalno angažirane za takav rad. U drugim župama obično su to radili volonteri i nije bilo posebne edukacije za to. „Uvijek sam imala želju da nas Nadbiskupija okupi, jer ima puno stvari u kojima bismo razmijenili iskustvo i naučiti nešto novo. Sva sreća, župnik nam je uvijek na raspolaganju za sva pitanja i upute.“ Kako su se vjernici navikli na tajnicu u župnom uredu? „Na telefonu su me u početku zvali časna. Prešutjela bih da nisam redovnica. Nekad bih rekla da nisam časna, već građanska osoba u službi Crkve. Kad bi osobno došli u ured, onda bi znali zastati, gledati oko sebe, tražiti svećenika, no vrlo brzo bi shvatili da sam im na raspolaganju i da mi se s povjerenjem mogu obratiti.“ S vremenom su navikli na Vesnu koja ima odgovore na sva pitanja, a sada polako priprema svoju nasljednicu.

Plan za mirovinu

Vesnino radno vrijeme bilo je gotovo cijeli dan. Kako zadnjih petnaest godina živi na drugom dijelu grada, u Jelkovcu, da bi stigla u ured na vrijeme, trebala je krenuti i sat vremena ranije, a povratak kući bio bi u večernjim satima. Radila je dvokratno sa strankama, a u međuvremenu administrativne poslove koji su mogući samo u zatišju. U slobodno vrijeme voli šetnje, druženja s prijateljima, a u mirovini ima plan pročitati knjige koje su na čekanju (i Veritas), i vratiti se pješačenju i prijateljima. Dodaje: „Nije mirovina moj rastanak sa župom. Dolazit ću ovdje na misu, imam puno prijatelja na Svetom Duhu, a pomagat ću što god bude potrebno.“

Tiha vjera trajnog predanja

Budući da je, volonterski i profesionalno, punih 25 godina radila u župnom uredu sv. Antuna, na kraju razgovora moramo doći i do osobne vjere. „Do pandemije sam svake godine hodočastila u Padovu, sudjelujem u Antunovskom hodu od početka, ali nije mi se dogodilo nikakvo posebno čudo ili radikalan zaokret. Mogu samo reći da mi se oko 2000. godine dogodilo određeno sazrijevanje u vjeri, određeno promišljanje kroz koje mi je Gospodin postajao sve bliži, i otvarao se taj osobniji odnos s Njim sa sviješću da je On uvijek tu. Nije do Njega, On je uvijek tu, do nas je kad ćemo mu se približiti.“ Jubilarni razgovor završavamo zaključkom kako je u ovih 25 svetoduških godina Vesna Dodig svjedokinja pomlađivanja pobožnosti sv. Antunu. Od tradicionalne klasične pobožnosti posljednjih godina nastao je pokret koji nosi mlade: „Samo ih treba potaknuti i oni će živnuti, jer mladi traže put, a mi znamo koji je pravi smjer.“

Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 6/2024.