Neću se odreći slatkiša

Kao po već uhodanom obrascu i ove će nas godine početkom korizme zapljuskivati upiti sa svih strana: ,,Čega ćete se odreći u korizmi?” Najčešći je odgovor: ,,Slatkiša!”. Kako nam korizma ove godine dolazi ranije nego proteklih godina, gotovo nećemo imati vremena odahnuti između životno važnog pitanja: „Postite li na Badnjak?” i „Čega ćete se odreći u korizmi?”

Kroz godine rada u školskom sustavu gotovo se čovjek i navikne na ovakav način odnosa prema liturgijskom vremenu „posta, molitve i djela ljubavi”. Zapravo je i ohrabrujuće kako mala djeca ili mladež sebi uzmu neku sitnicu za pokoru i drže je kroz korizmu postojanije i vjernije nego mi odrasli koji ćemo često tražiti izgovore u izbjegavanju vježbanja vlastite volje. A kako postajemo odrasliji, uz neizbježnu banalizaciju od strane medijskih konstruktora stvarnosti, tako nam i naše korizmene odluke postaju sve površnije i s mnogo uhodanih navika. Zapravo gubimo kreativnost koja je nužna za vjernički život. Pa i sv. Pavao nam poručuje: „Ljubav je domišljata.”

U kraju u kojem radim odricanje od slatkiša je toliko ukorijenjeno i smatra se uobičajenim da počinje, kako kažu naši istočni susjedi „smarati”. Zaista je vidljivo kako se cijele obitelji odriču slatkoga, konzumiraju ga eventualno nedjeljom, i tako do Uskrsa. A onda po starom. Bilo mi je uvijek u školi zanimljivo navesti učenike na razmišljanje o smislu odricanja da na primjer novac koji bismo inače potrošili na čokoladu (radim inače u gradu u kojem postoji tvornica Milka čokolade) darujemo onima koji oskudijevaju. Može im se predložiti da se odreknu vremena provedenog na mobitelu te ga kvalitetno provedu s obitelji, prijateljima ili pomažući potrebitima. Prijedlozi za više vremena odvojenog za molitvu i bogoslužje su znanstvena fantastika, a govor o obraćenju je naprosto pretežak. Zato je lakše reći: odričem se slatkiša.

U tim raspravama i „peckanjima” znao sam reći kako se baš neću odreći slatkiša. Tada nije nedostajalo pitanja: „A zašto se nećete odreći slatkiša?, Pa to je dobro!” Naravno da nije loše, ali mi je nekako teško nečega se odreći, ako me to čini nestrpljivim, pa režim na sve oko sebe. Doista, ako se nisam promijenio barem na kratko i u malim stvarima, čemu onda odricanje, pa nakon Uskrsa po starom. Ne znam jesam li u tome uspio, ali znao sam vidjeti upitnike nad malim i većim pametnim glavama u učionici. Djeca često preuzimaju ono što im ostavljamo mi odrasli.

A kako Pepelnica ove godine pada na Valentinovo, evo i jednog prijedloga baš za odrasle: izvedite voljenu osobu negdje na večeru o kruhu i vodi, i to nakon obreda pepeljenja. Možda i umjesto cvijeća možete voljenoj osobi pokloniti malo pepela, uz napomenu da smo prolazni, smrtni i propadljivi te da nas na životu drži ona vječna Božja ljubav koja je za nas platila veliku cijenu. I da ta ljubav, utisnuta u ljudsku ljubav, nije pomodarska i kičasta, nego zahtijeva odricanje, uklanjanje ega i sebičnosti te sebedarje. Nema bolje odluke za korizmu. A slatkiši? A neka ih…