Ivana Grabar

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).


Sredina je mjeseca srpnja i na otoku Braču u mjestu Bol uživamo na poznatoj plaži Zlatni Rat. Doručkovali smo jutros u hotelu i uputili se na spomenutu plažu. Toni i ja gledamo ta naša dva uragana sreće i komentiramo kako nam je ove godine možda malo lakše nego prijašnjih godina. Gita je prava mala sposobna djevojčica. Oskar više nije beba. Znatno manje stvari nosimo na plažu i možda se ove godine konačno odmorimo.

Gita je neumorno plivala, bacala se, ronila. Šećer je bio uredan prije nego što je ušla u more. Pomislim si, možda i šećeri budu u granici normale, s obzirom da imamo pumpu koja pegla sve. I ne znam zašto sam to pomislila. Kao da me život nije naučio da sa šećerom nema odmora. Nikada.

Izlazi moja razigrana Slatka djevojčica iz vode i kaže kako ne može stajati na nogama. Na senzoru stoji da je šećer povišen. Tješim je govoreći da se vrlo vjerojatno umorila, pa da ju zbog toga bole noge, ali ona uporno navodi da joj nije dobro. Nisam ponijela dodatan uređaj za pikanje na plažu, pomislila sam kako mi neće trebati, a i blizu mi je hotel. Napamet joj dajem da nešto pojede, ona polako dolazi sebi. Idemo nazad u hotel, mjerim joj na prst, šećer 3.8! Bože, koliko li je bio samo nizak kada je izišala van iz mora.

Šest dana ljetovanja, nema što nismo prošli sa pumpom. Ne znam koliko puta sam ju morala piknuti da joj provjerim šećer. Sve ono što smo naučili da bi se moglo dogoditi, dogodilo se. Sve ono što nismo znali da se može dogoditi, dogodilo se.

U jednom trenutku sam željela sve to pobacati i vratiti se na dobre stare penove jer ludili smo. Mijenjali smo patcheve kao ludi, senzori su pištali. Počela sam tapkati po nekim tamnim hodnicima svojih skrivenih misli razmišljajući da je sve ovo dobro dok je ona ovdje, s nama, ali ona će narasti. Što ako bude sama. Što ako uz nju bude netko tko ne bude razumio da njoj stvarno nije dobro. Što ako ovo, što ako ono. U sebi sam se raspadala, a na van sam nastojala prikazati da pumpa očito ne voli slanu vodu.

Vratimo se kući s mora, smiri se i pumpa. Pomislim, samo još jedno iskušenje koje smo trebali proći. Razljutim se što sam opet pala kao čovjek, što sam toliko očajavala, a zapravo sam samo trebala jače prekrižiti svoje ruke i moliti, i biti zahvalna na svemu.

Pruži nam se prilika za baka servis, nakon mjesec dana i Toni i ja, ta neprocjenjiva dva sata odlučimo provesti na biciklima, u prirodi. Pratimo Gitin šećer koji je bio malopovišen, ali dali smo bolus, inzulin će riješiti svoje. Te večeri smo završili na hitnom prijamu, prvi puta otkako imamo šećer, jer joj nismo mogli spustiti vrijednosti šećera. Ketoni su bili visoki i odluka da odemo na hitnu bila je jedina ispravna. Dežurna je bila naša dr. Karnaš i kada nas je vidjela na ulazu i kada sam joj rekla da Gita od 18 sati ima visoke šećere i da su ketoni 1.8, samo mi je rekla: „Pumpa se zaštopala!“ „Ma nije doktorice, imali smo i tu situaciju, ali naša pumpa je smart pumpa, ona nam javi kada se tako nešto dogodi.“

I javila je, pola sata nakon što smo zaprimljeni na hitan prijam.

Tu noć, dok je mojoj veseloj Slatkoj djevojčici kapala infuzija, pomislila sam kako je napast svaki puta, kada je moja molitva jača i intenzivnija, veća. Pomislila sam, zašto je to tako. I počela sam zazivati Krv Kristovu.

Nisam nikada do tada.

Ono čemu sam te noći svjedočila samo je jedno od brojnih čudesa u kojima mi je On pokazao koliko je velik i koliko je Njegova molitva jaka.

Gita je još te noći puštena kući.

Od tada, pumpa radi kao singerica.

Bez greške jer sa šećerom nemamo priliku za odmor, ali imamo odmor u Onome kome neizmjerno vjerujemo i kome se neizmjerno dajemo.

Bože, hvala ti.

P.S. Znam da zvuči nevjerojatno, ali mi smo se zaista uspjeli odmoriti. ☺