Malo kasnim s tekstom za Dan žena, ali za lijepe riječi predivnim ženama koje me okružuju, apsolutno nikada nije kasno, stoga uživajte u tekstu povećenom samo i jedino ženama.

Rodila me jedna predivna i prekrasna, jednostavna i skromna žena, moja majka. Utkala je u mene svu ljepotu ovoga svijeta, darovala mi najvrednije na ovome svijetu, život. Trudila se svim silama da se izgradim u ženu na koju će biti ponosna. Potpuna sam suprotnost svojoj mami, ali kada o njoj pričam, zaista mi dođe da se ustanem iz poštovanja prema svemu onome što je ta žena dala za mene.

Moje djetinjstvo obilježila je još jedna prekrasna žena, moja baka. Mama moje mame, karakterno je potpuno drugačija od moje mame. Baka je bila jedna osebujna žena. Žena sa karakterom, sa stavom. Sjećanje na djetinjstvo uvijek me vrati sjećanju na moju baku, veselu ženicu koja nas očekuje u svojem predivnom dvorištu u kojem je svaki cvijet cvjetao valjda dvaput. Stol je uvijek bio krcat hranom, koja je bila finija od sve druge ikada probane. Od nje sam dobivala same pohvale i podršku baš onda kada mi je bio najpotrebnije. Usnula je prije osam godina. Sigurna sam da je ponosna na mene baš kao što sam i ja ponosna što je baš ona bila moja najbolja baka.

Odrasla sam uz dvije sestre. Ana je starija od mene sedam godina. Znatno je drugačijeg karaktera od mene. Često se znamo šaliti, kako ona kao da nije naša, puno je tiša za razliku od ostatka ekipe. Ana je moja starija sestra na koju sam silno ponosna. Živi jedan znatno drugačiji život od mene. Majka je dvoje prekrasne djece. Posvetila je svoj život djeci, mužu i obitelji. Predivno i hrabro biće, na koje sam toliko ponosna. Voljela bih, često, kada bi ona mogla sebe gledati mojim očima, tek tada bi shvatila koliko je zaista vrijedna divljenja.

Uz mene je odrasla Antonela, moja tri godine mlađa sestra. Gotovo je dugi niz godina uopće nisam primjećivala. Kada se sestra udala, a brat otišao u Zagreb, ostale smo same s mamom i tatom te smo provele predivan dio našeg odrastanja. Ne trebam spominjati, da i Antonela ima različit karakter od mene i da trenutno vodi jedan potpuno drugačiji život. Živi neki svoj ritam života. I ona je, od rođenja, jedno posebno i drugačije stvorenje. Nju u prostoriji teško ćeš ne primijetiti, a i ako ti se dogodi takva kobna greška, ona će se potruditi da ju itekako zapamtiš.

Iako sam svoju karijeru tetke započela jednim mušketirom, moje srce tetke, osvojila je moja Lana. Uz nju sam upoznala što to znači kada ti sestra podari dijete. Moja Lana sada ima  četrnaest godina, prekrasna je djevojka, ona prava Dalmatinka u najsjajnijem smislu te riječi. Dok nisam imala svoju djecu, često sam znala reći kako svoje nećake volim kao da su moja djeca. Kada sam postala majka, shvatila sam koliko je istine bilo u tim riječima.

Onda sam 2016. godine rodila kraljicu Gitu. Djevojčicu kojoj sam podarila život, a ona meni zauzvrat dala razloge za život. S njom sam se ponovno rodila. Ta mala hrabra djevojčica, okrenula je moj život naopačke. Učinila me toliko puta ponosnom. Naučila me koliko su svakodnevne sitnice bitne da bi čovjek bio uistinu sretan. Dokazala mi je da si u životu možeš roditi svoju malu prijateljicu, svoju malu osobu koja je pola tebe, a pola čovjek kojeg voliš. Moja čudesna Gita.

Spomenula sam najbitnije i najvažnije žene u svojem životu. Svaka od njih, svojstvenog je karaktera i osobnosti. Svaka je prekrasna na svoj način. Svaka od njih, ostavila je i ostavlja trag na meni. Na svaku od njih neizmjerno sam ponosna. Blagoslovljena sam što su baš ONE moje.

Prekrasno je koliko smo naučene biti voljene, koliko znamo pružiti ljubav i koliko se zapravo volimo. Predivno je što znam da nikada nisam sama, što iza mene ili ispred mene stoje tako predivne i prekrasne žene, ONE!

S tatom sam uvijek vodila neke bitke i često mi je znao govoriti kako sam na svoju ruku, misleći na neku emancipaciju, ali ne bih se s tim složila. Ne borim se ni za kakva prava. Ne smatram da smo slabiji spol. Čak naprotiv. Koliko snage posjeduje jedna žena, teško je opisati riječima.

Smatram kako se ne moramo dokazivati da smo bolje, jer smo odlične; jer trebamo biti samosvjesne svoje snage i hrabrosti; jer bez nas žena, ne bi bilo ni života, ni svijeta.

Svojim životom i svojim načinom življenja želim pokazati svojoj kćeri i svojoj nećakinji da je svaka žena vrijedna; da ne pristaje na mrvice – rođene smo za velike stvari – možemo sve što poželimo.

I najvažnije.

Ženice drage, cijenite sebe. Pohvalite, podržite svoje mame, bake, tetke, prijateljice, kume… Odgojimo snažne kćeri koje će znati koliko vrijede i koliko zaista mogu, sve što požele.

A svojim ženicama, želim reći da sam toliko ponosna što su dio mojega života. Bez njih ne bih bila ono što danas jesam: sretna, uspješna i zadovoljna žena!