Prevelika duša ili premalo srce?

Natalija Kivač

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2019. godine (3/2019).

Dopao se mojim vjeroučenicima “Molitveni sandučić”. Doduše, još je u virtualnoj formi, jer nikako osmisliti onaj vidljiv. I, uistinu, iz sata u sat oni iz nižih razreda, drugaši i četvrtaši, mole usredotočenije, žarče, predanije. Zato mi je bilo veoma teško priopćiti im da je herojska borba nepoznatog im, a tako bliskog prijatelja Petra za život tijekom teške bolesti završila i da je Petar, vjerujem, u Očevu zagrljaju, u društvu svoga velikog prijatelja Isusa. I dok sam se, duboko potresena i ljudski tužna, a vjernički osnažena, borila s mišlju kako im to priopćiti, kako im približiti smrt dječaka, njihova nedodirljivog prijatelja Petra, kako su ga neki nazvali, velikog borca za život, koji je bio iz sata u sat u našim razgovorima, mislima i molitvama, a da ne dožive molitvu uzaludnom, besplodnom, kao i obično – sami su riješili moje nedoumice i nejasnoće. Jednostavno su zaključili da je molitva i dalje potrebna, više nego prije, ali ne Petru nego Petrovima. I da nastavljamo moliti bez da smo stali.

A onda su počeli spontano dodavali nakane: za dobrotu jednog djeda, za hrabro srce, za mir u jednoj obitelji, za posao, za četvero djece koji su zbog opasnog posla ostali bez oca (ovu nakanu je dječak popratio i riječima: “Ne samo da ću moliti za njih, nego sam se odrekao I godine dana kartinga, ne znam koliko tisuća kuna, da pošaljem njima na račun.”), za hrabru majku, za veliku i široku dušu jednoga sebičnog stvorenja, za sigurnu ruku tate liječnika, za strpljivost u odrastanju, za ozdravljenje Barbare. Dovoljno sam s njima da znam da neće biti nakana poput petice iz hrvatskog, kućnog ljubimca ili uzvraćene ljubavi. I tako mi molimo iz sata u sat.

A s nastavnim sadržajima drugoga razreda naišli smo na “Novi zavjet, koji pripovijeda o Isusovom životu”. U igri pokvarenog telefona nisu uspjeli prenijeti evangelion (do mene je došao regal i ledeni gel), ali radosnu vijest: Bog me voli bez greške, uzbuđeno i ponosno, jesu. I čak tri puta sami od sebe ponovno je razaslali od uha do uha, ali i srca i duše! To što smo naknadno doznali da se ovo što godinama radimo u nastavi svih predmeta u najnovijoj obrazovnoj paradigmi zove igrifikacija, učenicima je zvučalo poput postavki kvantne fizike ili mikromolekularna biologije.

Evanđeliste svi znaju nabrojiti, u simbolima evanđelista su nepogrešivi, a Djela apostolska i život prvih kršćana saželi smo u “jedno srce i jednu dušu”. I kad sam im to prikazala u jednostavnoj “nacrtanoj rečenici”, kako znaju zvati moj Plan ploče, nastao je problem. Duša gotovo svih njih je bila stisnuta u srcu. Pa sam to komentirala. I dobila jedini točan i ispravan odgovor: “Duša je prevelika da bi stala u srce. I bravo za sve nas koji smo je nekako ipak uspjeli smjestiti u srce.”