Srce Europe krvari

LIJEK ZA POSLJEDICE KRVAVOG RATA U SRCU EUROPE I LUKA MIRA JE BEZGREŠNO SRCE MARIJINO

fra Zvonimir Pervan


Više od dva mjeseca svjedoci smo reprize negativne strane povijesti. Čini se da čovječanstvo nije naučilo lekciju, i sada ponovno gledamo kako se ponavljaju strahote i užasi već viđeni kroz povijest, a osobito tijekom 20. stoljeća. Ukrajinski narod uvučen u ratno bespuće te izmučen smrću svojih sinova i kćeri i razaranjima prelijepih gradova, prolazi svoj teški križni put, a posljedice pomahnitale osvajačke politike već osjeća i ruski narod, koji biva sve više izoliran. Vapaji za mirom presporo dopiru do srdaca odgovornih. Ali u ovim mračnim vremenima Srce žene koja je duboko proživljavala križni put svoga Sina i danas gleda na patnju svojih i sigurno je utočište milijunima – Bezgrešno Srce Marijino. U Marijinu mjesecu svibnju potrebno je uteći se iznova njezinu zagovoru moleći za obraćenje okorijelih srdaca, za prestanak rata i za sve žrtve izazvane ruskom agresijom. O situaciji u Ukrajini razgovarali smo s nekoliko sugovornika koji su izbliza vidjeli što se događa, a uz to smo bili u Poljskoj gdje smo svjedočili solidarnosti Poljaka sa susjedima.

KONTEKST I TIJEK RATA
Nakon višegodišnjih ignoriranih napetosti Ukrajina je postala poprište teških ratnih događanja. Geopolitičke igre dobile su zamah 2014. godine, kada je Rusija pripojila Krim. To je bio, sada znamo, tek uvod. Opravdavajući se da je ugrožena zbog širenja NATO, Putinova administracija počela je sjeckati suvereni teritorij susjedne zemlje. Ruska vojska od 2021. godine gomilala se duž granice s Ukrajinom pa ih se do veljače ove godine ondje skupilo čak 130.000. Iako su kružile informacije o mogućoj invaziji, nisu se uzimale za ozbiljno. Tek kad je ruski predsjednik 21. veljače potpisao dekret o priznavanju neovisnosti pokrajina Doneck i Lugansk, stvari su izmakle kontroli. 24. veljače, još za mraka u ranim jutarnjim satima, putem televizijskog obraćanja javnosti Putin je objavio rat Ukrajini. “Da stiže vrijeme kad će sve plemenite zamisli biti ugušene, ideali rasplinuti, jer sve snove grubo prekida osvajačka čizma Drugoga svjetskog rata.” To su riječi pripovjednika iz mjuzikla Život za Život, ali koje nam duboko odzvanjaju gledajući strahote Putinove osvajačke čizme i imajući na umu da užarena situacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem može izazvati neviđene posljedice za čovječanstvo. Ruske vojne trupe krenule su osvajati Ukrajinu s juga, sa sjevera i s istoka. Svijet je iz minute u minutu pomno pratio razvoj situacije. U ukrajinskim gradovima oglasila se uzbuna i zavladao je kaos. Nepripremljeno stanovništvo gledalo je bespomoćno napade sa zemlje, s mora i iz zraka. Putinova mašinerija je uništavala najprije ukrajinsku vojnu strukturu, ali pritom nisu bili pošteđeni niti civilni ciljevi. Štoviše, već od prvog dana civili su na udaru. Prva dva dana agresor je napredovao u svome rušilačkom pohodu. Ipak se precijenio misleći da će brzo riješiti stvar. Ukrajinska obrana se posložila, njihov predsjednik Zelenski pokazao se kao hrabri vođa, a Rusija je primorana mijenjati strategiju pa su počele teške, često ulične i nažalost krvave borbe, koje su odnijele i još uvijek odnose ljudske živote. Najteže borbe vode se oko najvećih ukrajinskih gradova Kijeva, Harkiva, Hersona i drugih, a bombe i projektili su gotovo sravnili sa zemljom Mariupolj, grad u jugoistočnoj Ukrajini na istočnim obalama Azovskog mora, koji je dobio ime po Blaženoj Djevici Mariji. Pobješnjelom agresoru ništa nije sveto. Trećeg tjedna ratovanja Rusi su počeli napadati i zapad Ukrajine, gađajući vojne strukture tek 30 km od poljske granice, a ruski projektili nisu poštedjeli ni Lavov, kulturno središte Ukrajine. Javnost su prestravile slike masovnih grobnica u Buči. Nedavno je napadnuta i Odesa, važna ukrajinska luka i turističko središte na Crnome moru. Nažalost, niti u vrijeme Uskrsa agresija se nije zaustavila. Pozivi pape Franje, carigradskog patrijarha Bartolomeja i drugih vjerskih vođa na prekid rata nisu uvaženi, ali zato agresoru vjetar u leđa daju strašne riječi moskovskog patrijarha Kirila, kojima teološkim rječnikom opravdava rat dajući mu metafizičko značenje. Osim rata na terenu i virtualni prostor je poprište sukoba. Putinovi hakeri su kontinuirano od 2015., a osobito neposredno prije rata, napadali ukrajinske strukture izazivajući kaos u opskrbi električnom energijom, u bankovnom sustavu, u državnim institucijama i u medijskom prostoru. Početak invazije izazvao je i skupine hakera sa Zapada koji su se okomili protiv Kremlja. Hibridni napadi i širenje lažnih vijesti su postali važan taktički instrument za ostvarivanje političko-vojnih ciljeva. 28. veljače počeli su prvi pregovori između dvije zaraćene strane, koji su se u nekoliko navrata nastavili. Iako su vidljivi tek manji pomaci, koji su taktičke naravi, pregovorima se ipak ne uspijeva zaustaviti agresija i ubijanje ljudi. I dok svjetska javnost i dalje sa strepnjom prati razvoj događaja, veliki igrači na svjetskoj sceni, koji se ni kroz povijest nisu pokazali mirotvorcima, pokušavaju ili barem tako govore, pomoći u pronalaženju kompromisa.

HUMANITARNA KRIZA
Humanitarna situacija u Ukrajini je iznimno teška. Najpogođeniji su gradovi koje ruske snage opkoljuju i nastoje izolirati stanovnike, koji ostaju bez pristupa pitkoj vodi, struji, bez grijanja i ostalih potrepština nužnih za normalan život. Brojni su ljudi odsječeni od svijeta i zbog prekida telekomunikacijskih veza. Humanitarni koridori su često bili ciljevi napada, pa je organizacijama koje pomažu civilima otežan pristup zaraćenim i opkoljenim područjima. Prema podatcima UNHCR-a gotovo 13 milijuna ljudi je bilo prisiljeno bježati i napustiti svoje domove, od toga više od 5 milijuna ljudi – najviše žena i djece – napustilo je svoju domovinu i pobjeglo u druge zemlje, a pretpostavka je da je oko 13 milijuna ljudi izravno pogođeno ratom i blokirano u zaraćenim područjima. Naš izvor, ratni talijanski ratni izvjestitelj Nello Scavo, govori nam kako je osobno vidio tragediju mnogih obitelji: “Vidio sam nekoliko male djece kako udaraju svog tatu, jer ne razumiju zašto ih moraju napustiti, ne razumiju zakon. Zasigurno, jedna od najvećih trauma s kojima će se društvo morati suočiti, jedna među mnogima, jest trauma djece koja misle da ih je tata napustio kada im je bio najpotrebniji.” Posljedice će, tvrdi, zasigurno dugo osjećati tisuće obitelji “iz razloga što u dječijoj mašti – pogotovo onih najmanjih – tata je onaj koji nam daje sigurnost i koji pobjeđuje zmaja. I onda u trenutku kad doista imaš najgoru noćnu moru, kada imaš najveći strah, tata se odvaja od tebe jer je dužan boriti se ili je to pak sam odabrao, a ti to ne razumiješ jer si premlad.” A kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa, u pomoć su velikodušno pritekli mnogi, osobito brojne humanitarne organizacije i susjedne zemlje. I sami smo se uvjerili na terenu kako Poljska podnosi, doista
velikodušno, najveći teret krize. Poljaci pružaju bezrezervnu podršku svojim susjedima, što je vidljivo u prihvatu izbjeglica i pomoći koju im pružaju ali i simbolično. Naime u gradovima Poljske na državnim institucijama, na tragovima i u javnom prijevozu, uz poljske državne i lokalne zastave izvješene su i ukrajinske, a sve važne obavijesti su i na ukrajinskom jeziku.

CRKVA UZ NAROD
Ukrajina je zemlja šarolike kršćanske prisutnosti. Najzastupljenije su pravoslavne zajednice, koje su podijeljene na one pod kijevskim i one pod moskovskim patrijarhatom, obje protivne ruskoj agresiji. Zatim tu je zajednica grkokatolika, a ima i katolika rimskoga obreda, kao i protestanata. Fra Stanisław Pękala, vikar kustodije Svetoga Križa franjevaca konventualaca u Ukrajini, s kojim smo komunicirali putem e-maila, ističe kako “osjećaju tjeskobu, ali nastoje ne paničariti i pomoći narodu”. Kaže kako u pet samostana raspoređenih po Ukrajini djeluje 17 fratara. Početkom agresije napravili su neke premještaje kako bi se bolje organizirali. Na zapadu zemlje je veliki dotok izbjeglica pa su samostani ondje postali utočišta i prolazne stanice za ljude koji bježe izvan Ukrajine. Iako je veliki naglasak na pružanju humanitarne pomoći, nastoje “redovito pastoralno djelovati i pružati sakramentalnu hranu ljudima”. Osim njih u Ukrajini djeluje i oko 20 muških i oko 30 ženskih kongregacija rimskog obreda. Mnogi su bili primorani zatvoriti svoje samostane u istočnoj Ukrajini još 2014. godine. Kazao je kako su od ženskih samostana na istoku Ukrajine ostale samo klauzurne sestre karmelićanke u Harkivu, a u franjevačkim i ostalim muškim samostanima ostao je barem po redovnik. U Mariupolju su, kaže nam fra Pękala, “tijekom agresorskih napada uništeni pavlinska crkva i samostan, te crkva misionara sv. Vinka Paulskog”.

SV. ANTE LAVOVSKI I FRANJEVAČKI TAXI
Petorica franjevaca konventualaca koji djeluju u Lavovu, kaže nam fra Stanisław, organizirali su tzv. “franjevački taxi”. Budući da je samostan malen, primaju izbjeglice na dva-tri dana i onda im pomažu organizirati putovanja. Voze ljude od ili do autobusnog ili željezničkog kolodvora, ili pak, u koordinaciji s franjevcima iz Poljske, pomažu oko organiziranja putovanja i smještaja. I mi smo posjetili franjevačke samostane u Niepokalanowu, u Harmężeu (nedaleko od Auschwitza) i Krakovu, gdje borave mnogi Ukrajinci, žene i djeca. Fratri i časne sestre se brinu da im bude sve dostupno i da se osjećaju kod kuće. Ipak, neki među izbjeglicama kažu da već razmišljaju o povratku u Ukrajinu. Inače, u Lavovu fratri djeluju u svetištu sv. Antuna Padovanskog, “kojega štuju pripadnici svih naroda i religija”, svjedoči nam naš ukrajinski fratar. Svi vole Antu, tvrdi, te i tijekom ovih ratnih zbivanja svetište posjećuju brojni vjernici. Već prije rata samostan je bio važan za siromahe, koji su ondje pronalazili svoj obrok, a “danas je utočište mnogima i mjesto gdje se dijele sendviči i čaj tisućama izbjeglica u Lavovu ili u prolazu”. U prvim danima rata dobili su veliku humanitarnu i financijsku pomoć iz cijelog svijeta. Stoga fra Stanisław ovim putem zahvaljuje i donatorima iz Hrvatske. Dio humanitarne i financijske pomoći raspoređuju u Ukrajini, a dio ide i ukrajinskim obiteljima koje su pobjegle u Poljsku i druge zemlje.

NE SMIJEMO IH ZABORAVITI
Iskustvo i dramu nam je opisao i don Sebastian Sardo, crkveni asistent Papinskih misijskih djela u SAD-u, kojega smo po povratku susreli u Rimu. Kaže kako su njih trojica svećenika zajedno s novinarom EWTN-a i ekipom koja ih je pratila, obišla ratom zahvaćena područja. Naime potaknuti patnjom braće i sestara u Ukrajini odlučili su pokrenuti akciju prikupljanja pomoći i osobno uručiti prikupljenu pomoć, te biti za Uskrs u Ukrajini. Ističe kako je “ukrajinskom narodu potrebna materijalna pomoć, ali još više blizina, i zato smo odlučili biti s njima za Uskrs”. Tijekom više dana bili su u Lavovu, Kijevu, Ternopilu, Iripinu, Buči i Hostomelu. Dok su boravili, većinom u grkatoličkim župama, osjetili su snagu vjere Ukrajinaca, svjedoči don Sebastian, i “vidjeli živu zajednicu koja se okuplja i zauzeto djeluje”. Opisuje, potom, iskustvo susreta s redovnicima bazilijancima u Ternopilu: “Brinu se o izbjeglicama, posvećuju im potpuno vrijeme i čine doista sve što je potrebno za potrebite. Dobro su se organizirali.” I u drugim mjestima po župama se vrlo aktivno pomaže potrebitima. Kao svećenika, nastavlja don Sebastian, “iznimno poticajan bio mi je primjer grkokatoličkog svećenika o. Romana u Ternopilu, koji sa svojom obitelji i ljudima iz župe neumorno djeluje. Po završetku liturgije oblači narančasti prsluk i zajedno s drugima vrši utovar humanitarne pomoći u kamione, koji to voze u najugroženija područja. Osjetiš da ga pokreće ljubav prema potrebitima.” Navodi ujedno kako brojni svećenici izražavaju zabrinutost jer buktanje rata pridonosi širenju nezdrave propagande, koja unosi mržnju, pa je stoga potrebno i propovijedati kako ne bi zavladala mržnja prema bilo kome, nego da se u narodu šire evanđeoska načela postupanja. Don Sebastian nadodaje kako ga je dirnulo svjedočanstvo jednoga ukrajinskog mladića, Ivana, koji im je rekao da ne osjeća mržnju prema Rusima, jer i sam ima prijatelje i poznanike Ruse koji ne podržavaju agresiju. Isto to čuli su i od lavovskog nadbiskupa, koji im je rekao da nema mjesta mržnji, jer se tada gubi snaga za vršenje dobra. Rekao je ujedno kako u nekim gradovima, osobito u Lavovu, ljudi nastoje normalno živjeti i vratiti socijalni život u grad. Ipak u pogođenijim područjima to se ne vidi. Kijev je prazan, kaže nam. Vidno emocionalno pogođen kaže kako mu je bilo najteže biti u Buči i čuti svjedočanstva o onome što se ondje dogodilo i prolaziti tim mjestom. “Kad sam tek došao u Ukrajinu, slušajući svjedočanstva i gledajući namučena lica ljudi, doživio sam svojevrsnu emocionalnu blokadu i zbunjenost. Bez riječi sam ostao.” I na odlasku se, kaže don Sebastian, “osjećao tužno i pomalo bespomoćno. Bili smo s ljudima koji pate, donijeli smo im i pomoć, ali vidim da im je potrebna i dalje pomoć. Oni ostaju u strahu i nesigurnosti a mi se vraćamo našim redovitim aktivnostima. Ne smijemo ih zaboraviti, trebaju nas”.

POSVETA RUSIJE I UKRAJINE BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU
Fra Stanisław ističe kako osim materijalne pomoći osjećaju i duhovnu pomoć i molitvenu potporu, pa i zato zahvaljuje svima koji se mole i rade sve u njihovoj moći da ovaj rat prestane. Izražava zadovoljstvo zbog posvete Bezgrješnom srcu BDM. “Rusiji treba molitva, obraćenje i oslobođenje od ropstva zlog duha koji ju uništava više od jednog stoljeća”, poručuje naš sugovornik. Taj duhovni čin slavlja sakramenta pokore i posvete, na kojem smo sudjelovali u Rimu, bio je doista dojmljiv. Papa Franjo je u nagovoru pozvao na pomirenje s Bogom i povratak Bogu te istaknuo kako nam nisu dovoljne ljudske sigurnosti nego nam je potrebna Božja prisutnost i sigurnost božanskog oproštenja, jedinoga koji poništava zlo, razrješava ogorčenost i vraća mir u srce. Želimo li da se svijet promijeni, prije svega se treba promijeniti naše srce, poručio je Papa te dodao kako nam je za to potrebno kucati na Marijino Srce. Poput uplašene djece koja ne znaju što će biti s njima i idu k majci plakati, utječemo se Mariji i svoj strah i bol stavljamo u njezino Srce. To je molitva koju ne smijemo zapostaviti sve dok i samo jedan čovjek trpi zbog rata.