Nikola Kuzmičić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).


Prije godinu dana Zagreb su obogatili spomenici trinaestero hrvatskih velikana raspoređenih po središtu grada. Napravljeni su u pozi kao da sjede za stolom u kafiću pa se ne propagira samo ono što je tih trinaestero ljudi darovalo čovječanstvu, nego i hrvatska tradicija boravka u kafićima te običaj zajedničkoga ispijanja kava. Čudesna je to tradicija i predivan običaj koji ima u svojoj podlozi duboko ljudsku poruku i nadam se da nas nikada neće uvjeriti da se odreknemo toga uime kojekakvih načela koja se u novom dobu promoviraju kao vrijednosti i poželjna ponašanja. Biti s nekim i razgovarati ispijajući kavu je vrednije od svakog profita ili trčanja za karijerom.

Obično je pokraj stola uz koji se nalazi spomenik znamenitim Hrvatima i stolac na koji netko može sjesti kako bi na fotografiji izgledalo kao da su sustolnici, ali i mogućnost da se, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, informiramo o njihovu životu i razlogu zašto su među izabranih trinaestero.

Budući da radim u središtu grada, na svojem putu do posla prolazim i pokraj nekih od tih spomenika. Na uglu Skalinske i Tkalčićeve ulice za svojim stolom sjedi Nikola Zrinski, branitelj Sigeta i mučenik za slobodu. Prikazan je tako da se lijevom rukom oslanja na stol, a desnu ruku drži na štitu koji se nalazi ispred njegovih nogu. Upravo taj štit mi je privukao pozornost. Relativno velika površina štita je potpuno prazna. Nije ničim ukrašena niti je išta na njoj prikazano. Idejni začetnici ove krasne zagrebačke priče, baš kao ni oni koji su izrađivali spomenike, nisu osjetili nadahnuće iskoristiti taj prostor da prenesu poruku i da ispričaju priču o Hrvatskoj i Hrvatima. Mogao je, na primjer, na štitu biti prikazan hrvatski grb. Mogao se na neki način iskoristiti taj prostor, ali on je ostao prazna ploča.

Tragedija suvremene Hrvatske je u činjenici da nas nitko u javnom prostoru ne odgaja za rodoljublje, domoljublje i nacionalni ponos. Tendencija izrugivanja, umanjivanja, nijekanja ili zatiranja hrvatskih vrijednosti nastavila se i u Republici Hrvatskoj jednakom snagom kao i u neslobodnim društvima u kojima smo živjeli u XX. stoljeću. Samo što se sada, za razliku od onoga što je bilo u protuhrvatskim režimima, odustalo i od potrebe da se potiho, šaptom prenosi istina budućim naraštajima. Pomislili smo, doma, da se neće u hrvatskim školama učiti protuhrvatska povijest. I prevarili smo se. Škola, mediji, javni prostor i dalje je prazna ploča. I dalje je situacija kao da se devedesetih ništa nije promijenilo.

Zato je potrebno prazne ploče naše nacionalne svijesti i poznavanja nacionalne povijesti što prije i što kvalitetnije ispuniti istinom o događajima i ljudima. Bez nacionalnog ponosa, domoljublja i rodoljublja niti jedan narod, a potom niti jedna država ne može napredovati. Za napredak nije jedino potrebno materijalno blagostanje. Za napredak je najpotrebnija samosvijest, samopoštovanje, znanje, ponos i ljubav.

Zato je nužno uzeti svoje dijete, sjesti za stol pokraj Nikole Zrinskog, branitelja Sigeta i mučenika za slobodu, primiti svoje dijete ili unuče u krilo te im pričati kako bi s pjesnikom mogli kliktati: Ja znam što je bilo i kako je bilo. Njih mrtvih ja sam živi spomenik.