Vjerovanje u Božji sud

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2019. godine (6/2019).

Odonud će doći suditi žive i mrtve (Apostolsko vjerovanje)

„U Vjerovanju ispovijedamo da će Isus opet doći u slavi suditi žive i mrtve. Ljudska povijest započinje stvaranjem muškarca i žene na Božju sliku i priliku, a završava Kristovim posljednjim sudom. Često se zaborave ta dva pola povijesti, a na osobit način vjera u Kristov ponovni dolazak i posljednji sud ponekad nije tako jasna i čvrsta u srcu kršćana.“ Ovim riječima je papa Franjo započeo jednu od svojih kateheza srijedom (24. travnja 2013.), u kojoj se kroz prizmu evanđeoskih tekstova na poseban način dotaknuo teme posljednjega suda. Ne ulazeći u detaljniju analizu Papine kateheze, čini nam se bitnim istaknuti ono najvažnije: gubljenje vjere današnjega čovjeka u Božji sud, koji će se zbiti u vrijeme Kristova ponovna dolaska (ili povratka kako stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, br. 1038). Naime, vjera u Božji sud, koji se zapravo promatra na dva različita načina (posebni i opći ili osobni i kolektivni) pripada kršćanskome vjerovanju. Iako je vjera očito u tu stavku pomalo izblijedjela, ona ipak treba probuditi u nama pozornost i potaknuti na razmišljanje. Vodeći se riječima pape Franje da nas „misao na posljednji sud nikada ne smije uplašiti“, nego potaknuti „da bolje živimo sadašnjost“, ono što treba prethoditi obnovi vjere u spomenutu stavku našega Vjerovanja upravo je njeno tumačenje ili potraga za smislom toga dijela kršćanske vjere.

Biti (o)suđen

Već sama pomisao da bi nam se jednoga dana moglo suditi, u nama budi određenu nelagodu. To se prije svega odnosi na svakodnevne događaje. Gledajući iz ljudske perspektive, svaki sud, bez obzira tko ga donosio, u sebi uvijek nosi više mogućih ishoda, zato što ne znamo hoće li pri suđenju biti zadovoljena pravda, hoće li se poštivati potrebne prave norme te hoće li se u konačnici uzeti svih argumenti kako bi se stvorila prava slika o nekom događaju. Svjedoci smo da su ljudski sudovi često nepravedni, nesavršeni i pogrešni. To najbolje uočavamo onda kada i sami ‘uzimamo pravdu u svoje ruke’, tj. kada sudimo. Kada se govori o donošenju sudova, ne treba samo imati na umu postojanje ‘pravne države’ (pojam koji se često čuje u javnom prostoru i koji, bar nam se tako čini, sve više biva ispražnjenoga sadržaja), nego moć suđenja koji je nama dan – svaki čovjek sudi, donosi presude, odlučuje i sl. Koliko je ljudska pravda nesavršena, najbolje govori činjenica naše (ne)moći (pro)suđivanja. Ovisno o nekoj okolnosti ili osobi, možemo donijeti različite zaključke. Teže nam je lošim ocijeniti zlo ponašanje našega prijatelja, nego li osobe koju ne poznajemo. Katkada nas u ‘suđenju drugih’ opterećuju okolnosti, koje često onemogućuju donošenje pravih odluka. Najveći problem nastaje onda kada se nesavršenost u suđenju očituje u strukturama od kojih se to ni u kojem slučaju ne očekuje. Unatoč silnoj zakonskoj pozadini, događaju se kojekakve ‘omaške’ čak i onima koje je društvo službeno legitimiralo kao ‘djelitelje pravde’ – nepravda se potkrade i onima koji se na pravdu kunu.

Možda upravo zbog toga u nama postoji bojazan kada i u vjeri ispovijedamo postojanje suda – netko će o nama donijeti odluku. Budući da je suđenje „bolna i neugodna stvarnost, jer u sebi nosi dvostruku mogućnost: oslobođenje ili osudu“ (Ivica Raguž), ono nas potiče da već sada o tome razmišljamo. Međutim, ono što je važno u tom pogledu razlučiti tiče se djelitelja pravde. Kad čovjek pravdu uzme u svoje ruke, ona se može pretvoriti u nepravdu, a kada govorimo o Božjem sudu, bilo posebnom ili sveopćem, onda se mora znati da je pravda u Božjim rukama. Onaj koji je izvor pravde, koji je sâma Pravda, ne može biti nepravedan. Nema druge pravde osim u Bogu. Prema tome znamo da naš život, kao ni svekolika povijest, neće biti podvrgnut nekom sudu koji se ne bi zalagao za vrhunsku pravdu, nego Božjem sudu, koji najbolje proniče ljudska srca i poznaje naše živote. Zapravo, „samo se Božjim sudom može postići pravda, jasnoća i istina“, te se zato „i sud može smatrati Radosnom viješću.“ (Gisbert Greshake) Koliko god svijest o sudu u nama budila nevjericu i nelagodu, pa možda i odbacivanje ovoga stavka vjere, on uvijek ostaje dio Isusova navještaja (usp. Mt 28,18-20), a govor o sudu pripada kršćanskom pogledu na Boga, svijet i čovjeka.

Posebni i posljednji sud

Prema kršćanskom vjerovanju postoje dva suda: posebni i posljednji. Naime, budući da se smrću završava čovjekovo ovozemaljsko hodočašće, nakon života bi trebao uslijediti posebni sud, „koji (ljudski) život stavlja u odnos prema Kristu“ (KKC, br. 1022). Iz logike Kristova navještaja (usp. Lk 16,22) proizlazi mogućnost da će čovjek biti suđen na sasvim osoban način. Crkvena tradicija naziva ovaj sud posebnim, jer se odnosi na pojedinca, na jednoga čovjeka, na zasebnu egzistenciju. Time se zapravo želi naglasiti ne samo da će kršćanin doživjeti svoj konačni susret s Kristom nakon svoje smrti, nego da svaka, zasebna i pojedinačna egzistencija – svaki čovjek, pred Boga dolazi posebno. Pred Bogom je svaki čovjek bitan, jedinstven i poseban. Prema tome, posebni Božji sud uzima u obzir čovjeka, kojega Boga stvara i koji se Bogu vraća. Upitno je koliko čovjek ovdje sudi sâm sebi, i koliko zapravo Bog sudi čovjeku. Naša svakodnevica najbolje svjedoči da sami biramo kojim putem ići, sami određujemo svoje životne putove. Ono zapravo o čemu govori ovaj dio naše vjere najbolje pokazuje da „iz Božje dubine izlazi na svjetlo dana istina stvorenja, istina življenoga Ijudskoga života“. (Hans Urs von Balthasar) Uzimajući u obzir sve dosada rečeno, nameće nam se nužno sljedeće pitanje: Ako se netko cijeloga života opredjeljivao protiv Boga, može li se onda na samome kraju za Boga odlučiti? Ili, ako je netko za života pripadao Bogu, tražio njegov sud u mnogim životnim situacijama, ne bi li trebao i na samome sudu već biti blizak s Bogom, upoznat s njegovom pravednošću i uvjeren u njegovo milosrđe?

Osim vjere u postojanje posebnoga ili osobnoga Božjega suda, kršćani vjeruju i u posljednji Božji sud, u kojem će biti „konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu.“ (KKC, br. 1039) Vjeruje se da će posljednji sud biti pri Isusovom ponovnom dolasku ili povratku. Tada bi trebala biti izrečena konačna istina i pravorijek o cijelom svijetu i za svakoga čovjeka u cjelini. Ne treba posebno napominjati da su se mnoga kriva učenja, pa i neki sektaški pokreti unutar kršćanstva, nadahnjivali upravo ovim dijelom našega vjerovanja, koje je često odlazilo u posve krivom smjeru (dovoljno je navesti adventiste, koji su više puta iščekivali Kristov ponovni dolazak). U svakom slučaju, pravi kršćani znaju da vjera u ovaj sud u njima ne treba buditi pretjerani strah, nego produbiti njihovu vjeru u živoga Boga, jedinoga Suca i vrhunsku Pravdu. Osim toga, čini se važnim naglasiti „da se kršćansko viđenje Božjega dolaska i njegova poslanja ne mogu poistovjetiti s frustriranim stanjem suvremenoga čovjeka koji živi samo za buduće, za uvijek novo.“ (Ivica Raguž) Ukoliko bi se kršćanstvo oslanjalo samo na buduće, zaboravilo bi ovo sadašnje. Nije u kršćanskome duhu iščekivati buduće Božje sudove ako se već sada ne otvaramo Bogu koji može usmjeriti našu sadašnjost, kako bi i naša budućnost doista pripadala Bogu.

Sud – jedinstvo milosrđa i pravednosti

Iz sadržaja naše vjere proizlazi govor o dvostrukom sudu: posebnom i općem. Možda se pitamo kako i kada će nam se suditi? Hoćemo li imati mogućnost obrane? Kakav će stav Bog o nama zauzeti? Pitanja zasigurno idu u nedogled. I dobro je dokle god se vjernik pita o ovim stvarima. Naša pitanja su katkada najbolji dokaz naše iskrene vjere. Isto tako, naše nezanimanje za određene sadržaje vjere najbolje pokazuje svu slaboću našega vjerovanja. I jedan i drugi sud po Kristu dobivaju karakteristike milosrđa i ljubavi. Jedina mjera suđenja bit će Krist (usp. KKC, 1039). Prema tome, ako se u Kristu pokazalo milosrdno Božje lice i ako nam je u njemu zasjalo sunce pravde, onda možemo očekivati upravo to dvoje: milosrđe i pravdu. Ne bilo kakvo ili bilo čije milosrđe ili pravdu. Nego, Božje milosrđe, koje nije puka samilost ili ljudska empatija, te Božju pravdu, koja ne može biti korumpirana i djelomična. U Božjem sudu vidjet će se sva raskoš Božje milosrdne ljubavi i njegove nenadmašive pravde, koja nas već i za života poziva na život u milosrđu i pravdi – život u Bogu.