Živi hrabro i sveto
Fra Vladimir Vidović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2018. godine (10/2018).
Dok jesen sve više boja svojim predivnim bojama naše obzorje, a onaj pomalo sjetni i tugaljivi, a opet tako zavodljivi jesenski kolorit zauzima svoje mjesto i duša kao da postaje osjetljivija za nebeske stvarnosti. Listopad je uvijek bio poseban mjesec. Pravi dragocjeni biser duhovnosti u kalendaru. U ovome mjesecu susrećemo sve same velikane ljudskoga duha. Već prvoga listopada spominjemo se Terezije od Djeteta Isusa ili Male Terezije i one kratke molitvice koju smo kao djeca rado ponavljali: Terezijo Mala, ponizno te molim, reci dragom Bogu da ga jako volim. Zatim susrećemo malog brata velikoga svetačkoga sjaja sv. Franju Asiškoga kojemu se i danas mnogi dive. Rijetko je koji svetac ostavio tako dubok trag u povijesti čovječanstva svojom ljubavlju življenom do kraja. Franjin duh i danas privlači o čemu svjedoče tolike franjevke i franjevci koji nasljeduju Krista po njegovom primjeru. Listopadski kalendar svetaca nastavljamo spominjući se dvojice velikana našega doba, sv. Ivana XXIII. i sv. Ivana Pavla II. koji nam svjedoče kako svetost nije neki relikt kršćanske prošlosti nego ju je moguće ostvariti u svakom vremenu i prostoru, pa sv. Luka, pa sv. Terezija Avilska…
Pozvani smo na svetost samim rođenjem, hoćemo li je ostvariti u svome životu, ovisi jedino o nama samima. Koliko i u kojoj mjeri smo otvoreni Božjem pozivu i nasljedovanju Isusa Krista toliko ćemo biti i sveti.
Povijest kršćanstva pamti da upravo u onim vremenima kada je najteže, kada sumnja nagriza temelje naše vjere, kada nam se čini da se sve ruši, kada ideali iščezavaju, a mrklina postaje sve jača te ne vidimo nikakvoga izlaza, upravo u tim i takvim situacijama Bog podiže svjedoke, pojedince, proroke da svijetu ponovno donesu svjetlo.
Listopad je u kršćanskoj pučkoj pobožnosti prozvan od davnina marijanskim mjesecom. I zato je poseban. Nasljedujući Mariju idemo sigurnim putem prema Isusu Kristu. Marija je uzor vjere koji treba prihvatiti, ne u smislu nekog kopiranja, nego u nasljedovanju njena uspona u vjeri. Svatko od nas ima svoj put, svoje poslanje, svoje težnje i nade, ali svatko mora svoj život uskladiti poput Marije s voljom Božjom, s Božjom riječju, s njenom vjerom u Boga. To uključuje promjenu vlastitog života, to znači otvoriti se Božjem pozivu, to znači kidati i izaći iz svojega zatvorenog i začaranog kruga, što redovito stvara bol, nesigurnost, rane, i prihvatiti Božju volju poput Marije, otvoriti se Bogu i u Bogu ljudima, približiti Boga ljudima i ljude Bogu. Čovjek koji gleda Marijinu vjeru vidi u Mariji ostvareno u najvišem stupnju ono što sam mora u svom životu ostvariti. Naš najveći neprijatelj je klonulost, nestrpljenje, nesigurnost. Željeli bismo da se to ostvari odmah, za našega života. Potrebna nam je strpljivost, potrebna nam je vjera Marije, koja se sva predaje Božjoj volji, slijedi Krista i njemu se posvema predaje.
Gledamo tmurno na svijet koji je ispunjen sebeljubljem, nasiljem, mržnjom, u kome vlada novac i sila, koji nema osjećaja za velike istinske duhovne vrednote. Vjera nas uči da je samo Krist nepobjediv, da samo njegova istina i ljubav pobjeđuju svijet, da je Bogu sve moguće. Marijina vjera nas uči kako se pobjeđuje svijet šutnjom, molitvom, ljubavlju za druge, širenjem mira, uklanjanjem grijeha u sebi i oko sebe, podnošenjem patnje i boli.
I zato je listopad tako poseban jer nam na jesenskom nebu svijetle istinska svjetla koja nam u tminama našega vremena osvjetljavaju put. Dopusti se obasjati svjetlom Božjega sjaja. Postani i ti donositelj svjetla u svoju obitelj, svoju zajednicu, svoje radno mjesto jer tko će drugi ako nećeš ti.
Svetost je izazov koji trebaš prihvatiti i živjeti jer svetost je najljepše lice Crkve, kako nam poručuje papa Franjo. Sveci koje toliko volimo i kojima se toliko molimo svjedoče nam i hrabre nas kako možemo odoljeti izazovnim ponudama i okrenuti svoj život prema Bogu. U ovom nesavršenom svijetu, kakav je naš, živi hrabro i sveto.