Zatvorene sestre za zatvorene crkve
Fra Ivan Penava
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Mnoge naše vjernike u Hrvatskoj živo zanima kako je to moguće da se na Zapadu, posebno u Njemačkoj zatvaraju tolike katoličke crkve. Zar stvarno nema više vjernika koji se mole u crkvama ili je liberalna politika kriva za sve? Ovu temu nisam uspio izbjeći niti za vrijeme posjeta klauzurnim sestrama klarisama neki dan dok sam bio u prolazu kroz Zagreb. Naziv klauzurne sestre znači da žive u klauzuri unutar svojeg samostan i bez neke jako velike potrebe ne idu izvan klauzure. U našem svakodnevnom govoru kažemo da je to samostan zatvorenih sestara.
– Fra Ivane, je li istina da se u Njemačkoj mnoge crkve zatvaraju? – bilo je prvo pitanje koje mi je stiglo s one strane rešetkaste drvene pregrade dok sam sjedao na stolici u sakristiji u samostanu sestara klarisa. Otkad je zagrebački potres oštetio prostorije samostana, sestre primaju goste u sakristiji. Na stolu je već stajala vruća crna kava i kolači dok sam ja još skidao misnicu i albu nakon svete mise. Uvijek me tako vrućom jutarnjom kavom privuku da poslije mise ostanem još koju minutu na druženju sa sestrama koje onda mogu vidjeti samo kroz rešetkastu ogradu.
– Ne bih baš rekao da se mnoge crkve zatvaraju, ali pomalo se i to događa. Treba razumjeti situaciju svake crkve i zajednice u kojoj je neka crkva bila sagrađena – pokušam ja malo diplomatski proširiti odgovor dok sam si ulijevao crni napitak u šalicu.
– Kako je to moguće da se jedan tako veliki katolički narod odriče svoje vjere? – progovori još jedan glas za koji sam naslutio da dolazi od sestre s bijelim velom. – To je sigurno sestra u novicijatu – pomislim dok sam između rešetaka pokušavao prepoznati neke od sestara koje već duži niz godina poznajem.
I onda nastavim na glas: Znate, drage sestre, da su nakon Drugog svjetskog rata mnogi Nijemci protjerani iz istočne Europe i svoj novi dom pronašli su u Njemačkoj koja ima puno i evangeličkih vjernika. Tako su ti novi njemački katolici gradili privremene kapelice ili crkve u pretežito evangeličkim mjestima. S vremenom su se ti ljudi dalje odselili ili su se vjenčali s evangelicima tako da je onda u takvom mjestu nestala potreba za katoličkom crkvom. I sada takve napuštene objekte biskupije desakraliziraju i na razne načine koriste za neke druge društvene potrebe poput dvorane za mlade ili muzeje. Mnogi redovnici zbog pomanjkanja članova zatvaraju svoje samostane i zajedno s crkvama prepuštaju ih biskupijama na brigu. Baš kao i kod nas u Hrvatskoj redovnice se povlače iz pastorala u župama gdje su imale svoje samostane i kapelice pa ih zbog odlaska moraju zatvoriti. Puno je razloga za zatvaranje crkava.
– Ali zar biskupi i svećenici ne pokušavaju nešto učiniti da se te crkve na zatvore? Da se ipak u njima moli? – zabrinuto upita sada majka poglavarica.
– Kao prvo, draga sestro majko, održavanje tih starih crkava i samostana je jako skupo. A država je postavila mnoge sigurnosne uvjete i građevinske standarde oko izolacije tako da obnova starih crkava jako, jako puno košta. A kao drugo, sve je manje svećenika i u Njemačkoj pa nema tko niti služiti svete mise u tolikim crkvama.
– A kako je u vašem franjevačkom redu gdje ste Vi, fra Ivane, u samostanu? – javi se i sestra sakristanka koja je pripremila ovu klopku za mene s kavom i kolačima dok sam u crkvi slavio svetu misu, a onda se i ona brzo povukla s druge strane iza rešetaka – Rekli su nam drugi fratri da ste i Vi s Nijemcima u samostanu.
-Dok sam otpijao nove gutljaje kave vraćao sam se mislima u svoj njemački samostan i prisjećao sam se njemačke franjevačke brać.: – Naš njemački provincijal franjevaca konventualaca prije tri godine osnovao je novi samostan iako i on ima sve manje braće u provinciji. Sklopio je ugovor s jednom biskupijom da preuzme jedan samostan i crkvu koje su u 11. st. sagradili redovnici viteškog Malteškog reda. Eto, kroz burnu povijest te zgrade su napuštene, ali je provincijal došao na suvremenu ideju. Zamolio je franjevačke provincije iz cijeloga svijeta da pošalju svoje redovnike koji bi osnovali novi međunarodni samostan. Tako da trenutno u tom novom samostanu borave: jedan franjevac Nijemac, jedan Zambijac i jedan Indijac. Eto tri fratra s tri kontinenta.
– A mogao bi i ti, fra Ivane, s njima. Bilo bi ti zabavno. I pisao bi o kavama s fratrima s drugih kontinenata – našali se jedna sestra pa svojom dosjetkom nasmije i ostale sestre.
– A mogle bi i vi sestre tako doći k meni u Njemačku i pomoći mi u Misiji. Mogle bi biti pastoralne referentice kao što su to neke školske sestre franjevke u nekim misijama – uzvratim ja odmah njima na njihovu šalu.
– Ma, kako ćemo mi dati da sestre idu u Njemačku, kad ih nemamo dovoljno niti za samostan ovdje, moj fra Ivane – uzdahne sestra majka. – Gledaj, ne treba meni puno sestara, sestro. Dovoljna je i jedna Hrvatica, pa ću onda priupitati njemačkog provincijala da traži jednu njemačku sestru klarisu, jednu iz Zambije i jednu iz Indije. Tako da i vi osnujete međunarodni samostan klarisa – napravim se i ja pametan sa svojim prijedlogom.
– Lako je to tako reći, ali nama treba klauzura da budemo zatvorene u kući. To treba sagraditi pa onda tek možemo doći – dobaci mi sad još jedna sestra, ali nije znala da ja već imam rješenje za svaki njezin problem.
– To je već riješeno, draga sestro – počnem odgovarati tražeći pogledom kroz okna rešetki s kojom to sestrom razgovaram – jer evo u mom gradu Würzburgu, na brežuljku iznad grada braća fratri kapucini napustili su samostan i predivnu baroknu crkvu koja je svetište Majke Božje od milja nazvana Käppele. Crkva ima dvije lađe s dva oltara. U drugom dijelu crkve nalazi se čudotvorna slika Majke Božje. Tako da se jedna lađa lako može pregraditi s rešetkom iza koje ćete vi sestre biti u klauzuri. A s ove druge strane mogu dolaziti djeca na vjeronauk i drugi vjernici na molitvu s vama. Eto, tako ćete vi zatvorene sestre spriječiti da se zatvori još jedna crkva. Zar to nije dobra ideja? – pobjedonosno zaključim svoje razmišljanje i počnem sebi točiti novu kavu.
Gledajući svoju drugu šalicu kave primjetim da sestre nemaju stol s druge strane rešetke već samo sjede na stolicama. – Hoću li i vama preko rešetke natočiti kavu? – upitam. I odmah dobijem odgovor – Mi ne pijemo kavu. To je samo za goste. – Tako znači, onda pijem sam sa sobom, a razgovaram s glasovima iza rešetke. Samo da me netko ne vidi kako sjedim za stolom s kavom – šalim se ja malo.
Među sestrama se našla i jedna maštovita koja je prihvatila moj prijedlog te upitala: – A na kojem jeziku bismo molile kad bi nas bilo iz raznih država? – Sestro, zar je Bogu važno na kojem jeziku molimo? Važno je da srce uzdižemo Bogu – odgovorim ja odmah onako pobožno. – Mogle bi zapravo svaki dan na drugom jeziku moliti. Ili u tišini meditirati. –
– Vama, fra Ivane, to sve zvuči tako jednostavno – osnovati novi samostan i tako sačuvati neku crkvu da se ne zatvori. Ali puno je tu problema, kao što vidite, koje treba razriješiti kod otvaranja novog samostana – oglasi se i sestra magistra novakinja. – Da, znam, sestre – odgovorim spremno – ali vi zatvorene sestre možete svojom molitvom pomoći da se crkve ne zatvore. Znate ono matematičko pravilo: minus i minus daju plus, zatvorene sestre u zatvorenoj crkvi daju ponovno otvorenu crkvu – pokušam ja malo ovako ozbiljnu temu okrenuti na šalu.
– Ma dosta je već priče, fra Ivane, jer se moramo vratiti svojim samostanskim dužnostima – usklikne majka poglavarica i prva se digne sa stolice kako bi potaknula sestre da i one krenu. – Puno toga lijepoga ti nama pričaš i još ćeš mi moje sestre povući iz klauzure da dođu van. –
– Ali to nije loše, sestro majko. To bi bila zaista velika podrška svim katoličkim vjernicima u Njemačkoj i snažno svjedočanstvo u društvu da sestre iz raznih zemalja dođu i zajedno u skrovitosti klauzure mole. Meni se to ne čini nemogućim. Idem i ja nazad u Njemačku ispitati teren za vaš dolazak – rečem na kraju sestrama dok sam se dizao sa stolice i započeo kratku molitvu uz blagoslov kojim uvijek završimo našu jutarnju kavu u sakristiji.
