Vjernici laici – misionari na „prvoj crti“ 

Tanja Maleš

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2018. godine (11/2018).

Gdje je ta „prva crta“ izloženosti vjernika laika?

Izazovi društva su i izazovi Crkve, jer Crkva živi u našem društvu po nama, građanima svijeta. Društveno gledano, gubi se osjećaj za sveto, sve su prisutnija nastojanja uklanjanja Boga iz svakodnevnog života, izokreće se temeljni poredak vrednota moralnog života i moralnog zakona upisanog u čovjekovu narav, otvorena je netrpeljivost prema kršćanima, jača utjecaj sekularizacije i pluralizma, događa se duhovno osiromašenje pojedinaca i čitavog hrvatskog naroda. Pojedinačno, pak, gledano, nerijetko su naše „prve crte“ u obitelji, školskoj ili radnoj sredini, među prijateljima i kolegama, u župi, biskupiji, itd. 

U teoriji i praksi: vjernici laici (ni)su Crkva?

Društvo najčešće shvaća Crkvu kroz službu (i propovijedi) biskupa i svećenika. Laike se rijetko vrednuje kao dio crkvene stvarnosti. Ako da, tada ih se stavlja u negativan kontekst. Ovdje je i zamka iznutra klerikalizirane crkve kao institucije u kojoj jača administracija, a gubi se vizija, gasi se duh, a cvatu strukture. Također, moramo biti svjesni da je prošlo vrijeme oduševljenošću Crkvom, ali i vrijeme zanosa velikim slavljima. I dok se brine o svojoj slici u društvu, pravo pitanje je brine li se Crkva o slici koju daje Bogu? Njemu će polagati završni račun, a ne svijetu! Vjernici laici zbog toga trpe – bez vlastite krivnje – jer institucija se iznevjerila svojem poslanju. Na drugoj strani, poslanje Crkve i dalje je izazovno. Svijet se jednim dijelom divi idealima koje Crkva promovira, ali na drugoj strani ne podnosi zahtjev za promjenom, obraćenjem. Zato slijedi logiku – riješi se glasnika radije nego uzeti u obzir poruku i poziv koji nosi. Jer dira savjest. I to je breme vjernika laika u svijetu.  

Odgovor Sveca za naše vrijeme

Sv. Ivan Pavao II. će reći da je uloga vjernika laika i u nezamjenjivom svjedočenju kao i u zanosu i misionarskom djelovanju prema onima koji još ne vjeruju ili više ne žive vjeru primljenu krštenjem (Christifideles laici, br. 34). A misionari mogu biti radosni samo ako su doživjeli susret s Kristom, istinskom radosti! Misionari, među narodima kojima otkrivaju Krista, kreću od početka. A što nama mora biti prvo? Pastoralni projekti, programi, planovi? Ne! Prvo što nam treba, i što nam žurno treba, je iskustvo Isusa Krista, iskustvo ljubiti Isusa i doživjeti ljubljenost! Iz te početne pozicije sve polazi. Na žalost, prečesto nam se ta ljubav „podrazumijeva“, aktivizam ju je pojeo. A zapravo se od ljubavi treba živjeti. Neki će se možda uplašiti riječi strast. Nema razloga za strah pred tim pojmom koji podrazumijeva žar, obuzetost i misli i srca, svih snaga uma i tijela u postizanju određenog cilja. Strast je izgaranje za ideju, osobu koja prožima naše misli, toliko nas osvaja. I to je imao sveti Franjo! I zbog iskustva Isusa zbog kojega srce gori, žarko je želio i spasenje duša. Ne mlako, nego žarko! I papa Franjo, govoreći o novoj evangelizaciji, koristi taj pojam – nova evangelizacija treba biti prožeta punim žarom i vitalnosti. Zanos u prenošenju vjere! 

Model prvih kršćana je „in“?

 „Ono što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu“, reći će Tertulijan. Poslanje navještaja Radosne vijesti primili su ne moćni niti učeni ljudi, nego oni koji su primili dar Duha Svetoga. I to što je kršćanstvo danas duhovna snaga u svijetu nije posljedica ljudske sposobnosti, nego Božje milosti. Zadaću navještaja trebaju ostvariti svi, ne samo klerici. Međutim, odnos zaređenih službenika crkve i vjernika laika nerijetko je opterećen nedostatkom povjerenja, strahom od „ugrožavanja“ autoriteta, nerazumijevanjem razlike u staležima, nezrelim odnosom prema laicima (a osobito vjernicama laikinjama). Lista teškoća prilično je dugačka. No, to nije isprika za nedjelovanje. Sveti Franjonas, unatoč ovom stanju, poziva na suradnju s Crkvom kao institucijom i Božjom stvarnosti na zemlji. Sjetimo se njegova primjera. Što god činili, treba biti u zajedništvu s papom. Papa Benedikt XVI. u katehezi o sv. Franji (27.01.’10.), kojega je nazvao „divom svetosti“, primijetio je kako se Gospodin Isus nije obratio papi sa zahtjevom da popravi Crkvu koja se iznutra ruši, već jednom malenom redovniku. „Inocent III. bio je moćni papa, velike teološke naobrazbe, kao i velike političke moći, ipak nije on taj koji obnavlja Crkvu, već mali i beznačajni redovnik: sveti Franjo, pozvan od Boga. S druge strane, međutim, važno je primijetiti da sveti Franjo ne obnavlja Crkvu bez ili protiv pape, već samo u zajedništvu s njim. Dvije stvarnosti idu jedna s drugom ukorak: Petrov nasljednik, biskupi, Crkva utemeljena na apostolskom nasljeđu i nova karizma koju Duh Sveti stvara u tome trenutku za obnovu Crkve. Zajedno raste prava obnova.“ 

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 11/2018.