Hvala, don Bepo

Nikola Kuzmičić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).

Ove godine je, nakon 46 godina službovanja na istočnom dijelu otoka Hvara i 28 godina u mojoj rodnoj župi, don Josip (Bepo) Franulić otišao u zasluženu mirovinu.

Zapravo sam skoro cijeli svoj život povezan s tim jedinstvenim i neponovljivim čovjekom. Činjenica njegova ovogodišnjeg prepuštanja upravljanja župom me potakla da malo više razmišljam i zahvaljujem Bogu što sam imao prigodu poznavati ga i učiti od njega. Od prvog našeg susreta preko mladenačkih snova i traženja vlastita poziva, preko svih životnih radosti i muka, koje su me obilato zapljuskivale, pa do naših posljednjih susreta ovoga ljeta. Toliko je snažno utjecao na mene da je to nemoguće izreći u ovom kratkom tekstu.

Svatko tko je bar nakratko susreo i upoznao don Bepa zna da on nije bio tek jedan u nizu, nego potpuno izvorna osobnost. I kad bi se dotaklo bilo kojeg aspekta njegova života, iskren i pošten čovjek ne može zaključiti ništa drugo nego da bi svijet doista bio bolje i uređenije mjesto kada bi se u toj stvari svi ljudi tako ponašali. I kad u razgovoru čujete njegov pogled na svijet doista se ne možete nego složiti da je upravo ono što govori i živi najidealniji način na koji treba to govoriti i živjeti.

Premda je još u studentskim danima imao mogućnosti za drugačiji način življenja svoga svećeništva, odbio je sve ponude za nastavak školovanja u inozemstvu i dragovoljno je izabrao biti seoski župnik u dijelu biskupije za kojim niti jedan svećenik nije čeznuo i od kojega su svi u strahu zazirali. I nije on samo savjesno obavljao župničku službu, nego se više od pola stoljeća bavi spisateljskim i znanstvenim radom. Zanimajući se pretežno poviješću, ostavio je iza sebe zavidnu zbirku tekstova objavljivanih u domaćoj i stranoj periodici te samostalnim knjigama. Broj obrađenih svećenika hvarske biskupije, koje je on spasio od zaborava i prezentirao javnosti, toliki je da ni mnogo veće biskupije nisu odale priznanje ljudima koji su u povijesti službovali na njihovom području kao što je to don Bepo učinio svojoj braći u svećeništvu hvarske biskupije.

Nije bio samo tragatelj za istinom i otkrivatelj onoga što se doista događalo, nego su njegovi tekstovi jezično i stilski besprijekorni. A ono što je mene svih ovih godina doista oduševljavalo je činjenica da nikada nije prestao učiti i da se svakoj novoj spoznaji, svakoj originalnoj misli i vrijednome podatku radovao od srca, kao malo dijete. Njegove zbirke citata, koje neumorno pabirči desetljećima, pravo su blago zgusnutih promišljanja i izričaja.

Kao vrstan propovjednik oduševljavao je ljude širinom svoje opće kulture i sposobnošću da tako jasno izreče bitno i razumljivo prenese poruku. I da sve izrečeno potkrijepi dokazima. Boraveći za vrijeme praznika u svojoj rodnoj župi uživao sam slušajući ga, pogotovo njegove jezgrovite, a sadržajne uvode u misu.

Držeći se reda dočekao je starost potpuno fizički zdrav, neprestano aktivan i produktivan u obavljanju svećeničke službe, renoviranju crkvenih objekata i inventara te bavljenjem znanstvenim radom za koji je nagrađen i najvišim državnim odličjem, a za koji će imati i više vremena sada kada je otišao u mirovinu.