Intervju: fra Agnello Stoia, župnik Župe sv. Petra apostola u Vatikanu
Fra Zvonimir Pervan
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2024. godine (3/2024).
Vatikan: centar i periferija zajedno
Papa Franjo često poziva ljude da iziđu na periferije. On želi Crkvu koja izlazi. Možete li vi i, ako da, kako u bazilici i u Župi sv. Petra, koja je središte u koje svi dolaze, odgovoriti na taj papin poziv te izići na periferiju?
Prije ove službe koju sada vršim bio sam osam godina župnik u Rimu, u bazilici Svetih XII. Apostola koja je jedna od župa u samom centru Rima. Shvatio sam da za nas župnike koji djelujemo u tom području „izlazak” znači prihvaćanje i otvaranje zajednicama s periferije. Zato što moraš izići iz svoje zone udobnosti i iz svojih obrazaca, moraš imati radno vrijeme koje nije uvijek „redovito” i biti dostupan zbog stalnih i različitih zahtjeva koji ti dolaze. Tako i ovdje u svetom Petru, cilj je otvarati se prije svega rimskim župama koje, osim zahtjeva za krštenje, nemaju neku čvrstu vezu s bazilikom i ovom župom. Trudimo se organizirati, zajedno s biskupima iz različitih rimskih sektora, posjete kandidata za krizmu, zatim povezati skupinu katekumena s Katehetskim uredom Rimskog vikarijata… To su stvari u koje doista ulažem puno snage jer smatram da je veza između Rimskog vikarijata i Vikarijata za grad Vatikan u bazilici svetog Petra od temeljne važnosti. Ona je ecclesia singularis za grad, a posljedično i za svijet. Osim toga, posebnu pažnju posvećujemo siromasima koji se okupljaju oko kolonadi svetog Petra. Zajedno s grupom roditelja i njihovih mladih postkrizmanika te drugih volontera, organizirali smo večeru za siromašne na dan inauguracije božićnog drvca i jaslica. Bila je to svečana večer, u velikom stilu, zaista uspješna sudeći po osmjesima naših sto pedeset gostiju te večeri. Iskustvo je to koje bismo htjeli ponoviti ovog ljeta, na blagdan svetih Petra i Pavla. Nadalje, kao što sam spomenuo, svaki mjesec slavimo misu sa siromasima koji uređuju L’Osservatore di Strada, mjesečnik koji prikuplja članke, bilješke, fotografije, pjesme i poezije koje su pisali ljudi koji žive na ulici. Volim susretati te prijatelje i dijeliti trenutak molitve i druženja s njima.
Crkvi općenito, pa i u Rimu, često se prigovara da nije dovoljno solidarna prema siromašnima. Doista, na ulicama Rima može se vidjeti mnoge beskućnike koji žive i spavaju u blizini crkava ili velikih crkvenih objekata i ta slika pogađa prolaznike i ostavlja često negativan dojam. Kako Vi koji ondje živite i susrećete te ljude gledate na to?
Problem stanovanja u Rimu je vrlo aktualan. Mnoge osobe, Talijani ili stranci, srednje i niske ekonomske kupovne moći često su bačeni u pakao bez izlaza bilo zbog obiteljske svađe, zbog razvoda, zbog zdravstvenih problema itd. Kada imaju obitelj često se obraćaju udrugama koje upravljaju zauzimanjem napuštenih zgrada u vlasništvu države, no takve situacije su često ilegalne zbog čega prefekt povremeno naređuje deložacije. Drugi, pak, završe na ulici… Životne su priče različite kao i razlozi zbog kojih su prisiljeni ili pak biraju živjeti na ulici. Nekima Caritas ili Apostolska milostinjarnica, kao i grad Rim i dobrotvorne udruge, daju mogućnost korištenja smještaja. No često ljudi koji žive na ulici nisu voljni dijeliti zajedničke prostore s drugima. Njima se onda nude druge usluge kao što su tuširanje, pedijatar i druge vrste medicinske skrbi. U župnim ili Caritasovim centrima za pomoć, pomaže im se pri zamjeni dokumenata, odjeće, obuće ili se čak omogućuje liječenje zubi ili nekih drugih bolesti. Hrana najčešće nije problem jer postoje mnoge udruge koje beskućnicima dijele hranu. Naprotiv, mnogi od njih često imaju problema zbog hrane jer jedu previše i loše, što im stvara probleme s metabolizmom i često dovodi do razvoja bolesti kao npr. dijabetesa. Svakako nije dostojanstveno dati im da jedu na ulici, jer postoje mnoge menze, uključujući i onu povezanu s bazilikom Circolo di San Pietro. Hraniti se u jednoj menzi ujedno je prilika sjesti za stol i razgovarati s drugim ljudima za stolom, što čovjeku vraća dostojanstvo. Činjenica da siromasi dolaze prenoćiti kod crkava, a u ovom konkretnom slučaju, pod kolonade svetog Petra, nama je važan znak jer nam sam Isus poručuje da se sjetimo siromašnih. Pokušava se ublažiti siromaštvo, ali postoje granice pred kojima se moramo zaustaviti i znati poštivati one koji tako, na otvorenom, žele živjeti, i koji od Crkve traže samo okrilje, taj mali prostor, potreban za postavljanje šatora ispod jednog trijema. Siromašni koji svaku noć spavaju pod kolonadama moji su župljani, u najstrožem smislu riječi. Područje župe omeđeno je bazilikom i Trgom: osim siromaha nema drugih stanovnika, tu su jedino još sv. Petar i drugi pape, mrtvi i sveci! Zamisli da se požale na župnika?
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 03/2024.
