Kultura života
Fra Vladimir Vidović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2019. godine (3/2019).
„Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnoga ljudskog bića.“ (Katekizam Katoličke Crkve)
U sjećanje mi je utisnuta slika ratnih stradanja koje sam i osobno doživio u Domovinskom ratu. Ratni vihor koji je zahvatio mnoge krajeve ostavio je iza sebe grozotu pustoši. Sijači smrti iza sebe nisu ostavili ništa. S pravom možemo biti Bogu zahvalni što je rat završio i što smo dobrim dijelom obnovili našu Domovinu. No, ovom se slikom ratnih stradanja koristim kako bih nam svima dozvao u svijest činjenicu da su sijači smrti danas aktivniji nego ikada, jer su ostavili iza sebe nasljeđe koje bismo mogli nazvati kulturom smrti. U bolesnoj civilizaciji kakva je naša pobačaj je premašio razmjere najvećih zvjerstava 20. stoljeća. Cjelokupna stvarnost urotila se protiv života. Kao katolici i vjernici beskopromisno branimo kulturu života. Bez vjere u Boga gubi se i osjećaj za ljude. Samo se u Kristovu svjetlu može poštivati čovjek. Isus Krist je razlog obrane ljudskog života i dostojanstva. Potrebno je dignuti svoj glas i ustati protiv kulture smrti, koja se širi našim društvom kroz različite ideje, programe i politike, o čemu nam obilato svjedoči naša društvena stvarnost.
Život je dar Božji. Život je svet. Život dolazi od Boga i on je jedini gospodar života od njegova početka tj. od začeća do smrti. Pravo na život, među svim pravima koja pripadaju čovjeku, na prvome je mjestu. Pravo na život podrazumijeva pravo na život od početka tj. od začeća do prirodne smrti. Bog nam daruje život i želi da ga čuvamo kao najdragocjeniji dar. Ubojstvo, samoubojstvo, pobačaj i eutanazija protive se životu. Nitko i ništa ne može nekoga ovlastiti da drugome zada smrt, bilo da je taj drugi embrij, dijete, starac, odrasla osoba, neizlječivi bolesnik ili bilo tko drugi u agoniji. Ne postoji niti jedan opravdani razlog koji bi čovjeku dopustio da sebi ili drugom čovjeku oduzme ono najdragocjenije što posjeduje, a to je život. Počinivši bilo koji od čina kojima se povrjeđuje ljudski život, čovjek se postavlja na mjesto koje mu ne pripada, za gospodara života. Čovjek nije neovisni gospodar svoga života, nego upravitelj pred Božjom vrhovnom vlašću. Jedini gospodar života i smrti je Bog. Samo on daruje život i samo on ga ima pravo oduzeti. Nikad ne smijemo zaboraviti da je život dar koji nam je darovan da ga poštujemo, unaprjeđujemo, branimo i štitimo, a ne da ga oduzimamo bilo sebi, bilo drugima. Trebamo preuzeti odgovornost za vlastiti život i suodgovornost za živote drugih. Skrb za živote drugih, odgovorno darivanje i njegovanje života jest svjedočenje vjere u jednoga Boga.
Kultura života znači živjeti svoj život kao dar. Kako bismo samo radosnije živjeli kada bismo uistinu živjeli ovu tako istinitu i jednostavnu činjenicu života. Kultura života znači željeti taj dar drugima, i to od početka života do njegova kraja. Pod izlikom neovisna “spuštanja zavjese”, stari se ljudi tjeraju u “dragovoljnu” smrt. Pod izlikom prava na izbor, žene se prisiljavaju na ubijanje vlastita, nerođena djeteta. Kultura života znači smjeti prenijeti život, radosno dočekati djecu na ovoj zemlji, unatoč svim preprekama; to znači ohrabriti očeve i majke, radosno prihvaćati ulogu djedova i baka. Kultura života znači smjeti umrijeti, kada za to dođe vrijeme te svoju smrt shvatiti kao prijelaz u novi, vječni život. Znači izdržati, uz pomoć drugih, kada prolazimo bolno iskustvo te nam se valja predati, a ne poradi srama skrivati propadanje vlastita tijela. Ovakve rečenice možemo izgovoriti jer svoj život dugujemo Živome. Vrijeme je za ponovno otvaranje našeg obzorja prema kulturi života.
