10 godina inicijative „40 dana za život” u Hrvatskoj

INTERVJU: Ante Čaljkušić, zaljubljenik u apostolat za život

„Znamo za više od 150 djece koja su spašena od pobačaja. To je nekoliko razreda djece ili jedna mala škola. To su brojke, ali ja volim reći da kada spasiš jedan ljudski život spasio si čitav svijet. Julija, Petra, Aldo Luka, Roko, Vito, Nika i Ana Marija – samo su neka od predivne dječice koja su spašena”, rekao nam je Ante Čaljkušić, predsjednik Udruge ,,Hrvatska za Život” i supokretač inicijative ,,40 dana za život – Hrvatska”.

Ovaj svestrani teolog, filmski redatelj, suprug i otac četvero djece od samih početaka u Hrvatskoj vodi inicijativu „40 dana za život” koja ove godine obilježava veliku 10. obljetnicu. Ante je odlučio s čitateljima Veritasa podijeliti svoje svjedočanstvo desetogodišnje borbe za život zajedno sa svojom suprugom Sarom, sve ono što su kao Udruga postigli i kako pomažu pri liječenju žena od traume pobačaja. Kako kaže, kada se zaljubio u apostolat za život više nije bilo povratka na staro. Ljubav prema nerođenima vodi ga i danas te s jednakim žarom širi kulturu života diljem domovine. Više je puta javno govorio o svojoj vjeri i poslanju, a emotivno svjedočanstvo iznio je i u svojoj knjizi „Zvrk u Božjim rukama”.

Upitali smo ga kako gleda na okruglu obljetnicu, što ga je privuklo apostolatu za život i radu s trudnicama i majkama, kako djeluju Centri za život u Zagrebu i diljem Hrvatske, koliko djece je dosad spašeno od pobačaja, kakva je pomoć obiteljima najpotrebnija te što bi poručio mladima danas, a što majkama i trudnicama koje se nalaze u teškoj situaciji i trebaju pomoć.

Što vas je privuklo apostolatu za život? Zašto ste odabrali posvetiti se borbi za nerođene te radu s trudnicama i majkama? 

Ljudima je vrlo neobično kada kažem da je mene u apostolat za život zapravo privukla ljubav prema filmskoj umjetnosti. To znaju oni koji su pročitali svjedočanstvo u mojoj knjizi „Zvrk u Božjim rukama”. Sa svojom tadašnjom zaručnicom, a danas suprugom Sarom, već sam se tada bavio nekom vrstom kršćanskog civilnog zagovaranja. Radio sam kao vjeroučitelj i Sara je bila pred diplomom, a već smo bili u akciji ispred Zagrebačkog suda zajedno s prosvjednicima koji su stali na stranu vjeroučiteljice čiji se proces vodio na sudu. Sara je znala da sam tada čeznuo sebe dati dodatno za Boga. Izrazio sam tu čežnju na način da sam htio snimiti igrani pa dokumentarni film koji će izgraditi i oplemeniti gledatelje, koji će ih formirati i potaknuti na duboko promišljanje.

Sara me tada uputila na patra Marka Glogovića i Udrugu Betlehem koja brine o trudnicama koje su odustale od pobačaja. Već sam bio čuo za njega i to je bilo to. Upoznali smo se i počeli zajedno raditi. Uveo me sve dublje i dublje u ovaj apostolat koji sam volio sve više i više. Tako smo se Sara i ja sve više zaljubljivali u ovaj apostolat za život. Pater Marko je bio u pravu u dvije stvari. Prvo, da ne znamo u što smo se upustili (misleći na ogromnu težinu apostolata) i drugo, kada jednom uđemo i to sve doživimo da se jednostavno nećemo moći povući i prestati s radom. Tako je i bilo.

Tijekom 10 godina susretali ste se s brojnim trudnicama i majkama. Koje biste svjedočanstvo posebno izdvojili i zašto? 

Sjećam se situacije kada smo molili ispred bolnice i prišla nam je jedna mlada djevojka koja nas je ismijavala i rugala nam se. Tri godine kasnije je zatrudnjela. Bila je u šoku jer okolina nije stala uz nju te se naručila za pobačaj. No dan prije pobačaja javila se moliteljima i tražila nas za pomoć. Upravo nama koje je kritizirala i ismijavala. Naravno, nismo je osudili niti tada niti kada nam se kasnije javila. Bila je šokirana našim pristupom i ljubavlju koju je primila od nas. Rodila je dijete i sada je to već mali radosni dječak koji ide u vrtić i ona nam je na tome zaista zahvalna.

Također, bio je jedan čovjek koji je ispred bolnice nasrnuo na jednog našeg molitelja, ali mu se kasnije javio i zatražio ga oprost, darovao donaciju i taj je susret isto završio prijateljskim zagrljajem. 

Danas su velike obitelji prava rijetkost. Što biste za kraj poručili mladima, a što majkama i trudnicama koje se nalaze u teškoj situaciji i trebaju pomoć?

Svi smo svjesni da je podizanje djece teško. Sam život je težak. Svima je zato potrebno dati cijelog sebe. Netko to može smatrati žrtvom, no ja ne gledam tako na to. Ne smatram žrtvom to što dajem svoje vrijeme koje je nužno i potrebno za podizanje djeteta. Važno je uvijek davati cijelog sebe sa srcem u svemu.

Poručio bih mladima da budu otvoreni životu, da se ne boje i da hrabro kroče kroz život. Neka se molitvom pouzdaju u Gospodina i radosno žive u predbračnoj čistoći. Supružnicima (očevima i majkama) bih poručio da, ako nemaju objektivnih prepreka, budu otvoreni životu, da ne strahuju imati još jedno dijete. A trudnicama u dvojbama ili u nevolji – neka nam se slobodno jave i pomoći ćemo im te zajedno pronaći rješenje za njihovu situaciju. Važno je jedno – nikada nemojte odustati od svojeg djeteta!

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 03/2024.