Fratarska ljetna ogovaranja

Fra Ivan Penava
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).
Ponekad nije lako prihvatiti drugu osobu s njezinim lošim osobinama koje nam se čine teške. Lakše je odustati i udaljiti se od nekoga tko nam crpi energiju nego mu iznova dati šansu i približiti mu se. Ipak, ako u toj osobi prepoznamo svojega bližnjega koji nas upućuje na samoga Isusa Krista tada taj naš napor poprima novu dimenziju. Ovoga ljeta i ja sam pošao na odmor tražeći prijatelje s kojima ću se lako razumjeti, a nastojeći sakriti se od napornih poznanika, no jedna neočekivana kava sa starim prijateljem stigla mi je kao opomena na moje ogovaranje.
– Bog, Marko! Otkud ti ovdje u samostanu na moru? Zar nisi na onoj velikoj gradskoj župi? – iznenađeno upitam svojega fratarskog kolegu iz druge provincije dok sam ulazio u samostanski klaustar u jednom mjestu tu kod nas na moru. Po svojem dolasku u obiteljsku vikendicu krenuo sam se javiti u samostan fratarskoj braći kao bih mogao sutra kod njih slaviti svetu misu.
– Ej, Ivane! Lijepo iznenađenje od tebe. Ja sam ti sada ovdje župnik i gvardijan već punih šest mjeseci. ‘Ajde uđi, uđi. Taman sam nakon popodnevne sijeste stavio kuhati kavu. Jesi li za jednu šalicu? – odgovori mi veselo stari prijatelj s fakulteta. – Šalica kave se ne odbija ni po najvećoj vrućini – odgovorim mu spremno, jer sam znao da uz kavu ide i šalica razgovora. Meni su na pamet navrla mnoga pitanja od kad sam ugledao dragog kolegu na samostanskim vratima.
Dok sam sjedao za stari drveni stol u samostanskom blagovalištu upita mladi gvardijan i mene o razlogu mojeg dolaska u ovo ljetovalište: – Pa, moji roditelji su još prije rata ovdje u susjednom mjestu kupili zemljište i s vremenom napravili kuću za odmor. Tako da već godinama ovdje obiteljski ljetujemo, no kako si se ti odlučio gradsku vrevu zamijeniti ovom malom primorskom župom? Nisi li ti prošle godine izabran i za dekana u gradskom dekanatu?
– Jesam, bio sam dekan. Čak sam bio i član biskupijskog svećeničkog vijeća, ali što fratru vrijede sve titule ovoga svijeta, kad je provincijalu potrebno zakrpati personalnu rupu u provinciji. Znaš da je ovdje godinama bio župnik onaj strogi i pomalo mrzovoljni fratar?
– Ma, znam. Sjećam se još dok smo moj mlađi brat i ja ministrirali kako je bio strog prema nama ministrantima, a često je u propovijedi kritizirao ljude u crkvi.
– E, upravo on – uzvikne moj kolega kroz otvorena vrata kuhinje i nastavi mi pripovijedati o svojem dolasku u ovo mjestašce. – Što je stariji to ti je mrzovoljniji. I zato nitko od mojih fratara nije više mogao s njim izdržati jer nije samo prekoravao vjernike već i braću u kući. Nakon što su neki odbili ovu službu, provincijal je i mene zamolio da je prihvatim. Vidio sam u tome Božji znak da se maknem iz grada.
– Vidiš kako to nije lako uvijek s braćom. Obiteljski ljudi često nam kažu kako je njima u braku teže jer se vjenčaju za jednu osobu koju ne mogu zamijeniti cijeli život, dok se mi fratri svakih par godina selimo iz samostana u samostan i tako imamo drugu braću s kojima živimo. Ali nekada i ta braća nama postanu teška, a ne možeš ih napustiti – prokomentirao sam njegovu odluku.
– Što da ti pametno kažem nego jedino da ponovim riječi sv. Franje. U svojoj Oporuci je jednostavno napisao: „Bog mi je dao braću.“ Nemam ti ja tu druge motivacije za zajednički život nego pokušavam u tom bratu vidjeti Božju volju. I on mene neprimjetno uči da budem strpljiviji i bolji čovjek. Tebi je potpuno drugačija situacija tamo u dalekoj Njemačkoj u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Sigurno kao veliki župnik imaš svoj vlastiti stan i privatnost – podbode me malo u šali.
– Ma šuti molim te o tome. Njemačka biskupija štedi na sve strane radi sve manjeg broja vjernika koji im plaćaju crkveni porez. Zato su prekinuli plaćati stan za moju misiju i sada sam se smjestio u samostanu kod njemački fratara. Nisam više sam u stanu već je Bog i mene dao toj njemačkoj braći.
– Ipak si ti fratar, moj Ivane, red je da budeš u samostanu. A koliko vas ima u tom samostanu? Jesu li sve Nijemci? – znatiželjno me upita dok se iz kuhinje vraćao sa šalicama za kavu.
– Nisu. Ima ih deset Nijemaca, dva Poljaka i ja Hrvat. Eto, trinaestorica nas, a gvardijan nam je Poljak. I ja sam ti najmlađi od svih njih. Gvardijan nam je preko pedeset godina, dvojica njemačkih fratar su šezdeset, a svi ostali preko sedamdeset i pet. Trojica su ove godine proslavili osamdeset i peti rođendan i svaki dan za ručkom pričaju o svojim srednjoškolskim danim u malom sjemeništu. Bilo je to oko 1950. godine odmah nakon II. svjetskog rata. E, imam svaki dan prisjećanja o razrušenim njemačkim gradovima i teškim danima obnove njemačkih samostana. Tako da je tebi lakše s tim jednim fratrom, nego meni s ovih dvanaest. Ovi moji još na nekom njemačkom dijalektu šprehaju.
– Evo ti malo i mlijeka ako hoćeš – ponudi mi gvardijan dok se po drugi put vraćao ih kuhinje, ali ovaj put sa džezvom kave. – Znam da nije kao talijanski espresso koji piješ u Njemačkoj, ali je dovoljno jaka da prekine sijestu i vrati nas u život. I nemoj se tako žaliti na braću. Gle, danas sam dobio novu poruku na mobitel preko e-duhovnih vježbi koje pratim svaki dan. I baš spominju našeg sv. Franju. Čitamo u Franjinoj Opomeni: – Kad je čuo nekog španjolskog prelata kako lijepo govori o njegovoj braći, „sveti se Franjo nije mogao snaći u času kad ga je preplavio takav miris svetosti njegove braće.“ Ova meditacija nas poziva da imamo sposobnost hrabro i vedro, u zajedništvu s Kristovim patnjama prihvaćati braću i sestre oko sebe.
– Pobožan si mi sav, prijatelju. Znači nije ti gradska buka udarila u glavu. A kako ti je ovdje djelovati? Ovo mjesto je puno turista preko ljeta, ali vjerujem da je po zimi pustoš. Ima li uopće đaka u školi? – nastavim ja zapitkivati dok sam oprezno srkao prvi gutljaj samostanske kave provjeravajući koliko je vruća.
– Iako mjesto po zimi nema niti sto duša ipak ti ja imam ovdje osam ministranata. Pustoš u crkvi nastane kad ne radiš s ljudima već ih samo kritiziraš. Uveo sam ljudima zajedničku molitvu Večernje odmah nakon svete mise tako da ne molim sam. Ovaj drugi fratar ima ujutro svetu misu i ode cijeli dan na more ribariti. Kaže on da kad ga već ljudi ne žele slušati ide on propovijedati ribama kao sv. Ante. Ja mu nabacim – Daj, barem ulovi koju ribu iz mora, kad ti već ne ide loviti ljude – nasmije se on veselo na svoju vlastitu šalu.
– Pa, je l’ ulovi koju ribu? – upitam zafrkavajući, a gvardijan mi odmah odgovori: – Zna on dobro uloviti riba. Ako dođeš sutra na ručak, spremit ćemo njegovu ribu pa da vidiš kako nam je dobro nama dvojici. Čuj, svaki fratar ima neki talent i gvardijan je tu da ga prepozna i potiče.
– Zaista si strpljiv s tim kolegom. To je već prvi korak prema svetosti. Doći ću onda i sutra kad me već tako bratski zoveš. Bit ću ovdje tjedan dana u obiteljskoj kući. Mogu li ti ja za uzvrat što pomoći dok sam ovdje?
– ‘Ajde u nedjelju uzmi i vodi dvije mise u tom turističkom mjestu gdje su tvoj roditelji i ondje gore u crkvi na brežuljku. A ja ću ovdje u samostanu slaviti jutarnju i večernju svetu misu. Tako ću moći svojem fratru kolegi reći da je slobodan i da ode malo na godišnji. Bit će mu drago da ga mijenjaš
– Vjerujem da ćeš se onda taj vikend i ti malo odmoriti od njega. – Nasmijem se ja na njegovu molbu.
– Pa, daj, ‘ajde. Evo dobit ćeš još jednu šalicu kave za nagradu – smijući se ulije mi još jednu kavu i nastavi mi objašnjavati kako ću naći crkvu u kojoj ću slaviti nedjeljnu svetu misu.