Iznova promisliti pravo u Europi

Ivan Glavinić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).

Oslobođenje Izraelskog naroda iz egipatskog ropstva svoj vrhunac ne dostiže u prelasku preko Crvenog mora, već u Sinajskom savezu, osobito u davanju i primanju Dekaloga. Sloboda nije potpuno ispunjena u pukom lomljenju veze između roba i vladara: potrebno je i temeljno usmjerenje neovisnog života. Tako je Dekalog (grč. deset Božjih riječi) za Izraelce značio upravo ispunjenje slobode u dvostrukom smislu. Najprije je riječ o tome da je Dekalog potvrda da su Izraelci slobodni od Egipćana (i od svake tuđinske vlasti), budući da prihvaćajući Dekalog ulaze u vezu sa samim Bogom, a ne sa zemaljskim vladarima. S druge strane, struktura Dekaloga otkriva da se u njemu ne radi samo o odnosu čovjeka i Boga, već i o odnosu ljudi međusobno. Dekalog u cjelini Sinajskog saveza stvara unutarnje jedinstvo među Sinovima Izraelovim, tako da postaju u punini ‘am (hebr. obitelj, narod).

Ne bi bilo dobro olako izjednačiti Dekalog s današnjim zakonodavstvom. Postoji mnogo razlika. No, Sinajski savez i unutar njega kao njegova srž Dekalog ipak jest skup životnih normi koji usmjeravaju život Izraelaca, a i biblijski tekst prikazuje događaj ostvarenja Saveza kao ulazak Boga i naroda u svojevrsni ugovorni odnos. Stoga, jer u određenom smislu predstavlja ono što općenito nazivamo pravnim izričajem, kroz Dekalog možemo iščitavati i prirodu odnosa slobode i prava.

Pravo sa svojim ograničujućim propisima i sloboda sa svojim naizgled bezgraničnim zahtjevima nerijetko se prikazuju suprotstavljenima, isključujućima. Ali to vrijedi samo ako ih ne promatramo kroz čovjeka kao osobu. Martin Buber, izraelski teolog i filozof, poučio nas je kako se čovjek ne može ispravno razumjeti bez njegove relacijske prirode: možemo ga razumjeti tek ako uzmemo u obzir da je on biće u odnosu s drugima. Joseph Ratzinger ovakvo razumijevanje čovjeka stavlja upravo u kontekst odnosa slobode i prava. On je pošao od unutarnjeg života Presvetog Trojstva, koji je u sebi odnos između božanskih osoba, i zaključio da je čovjek, budući da je slika Božja, u naravi biće odnosa. Iz toga proizlazi zaključak o pravoj naravi slobode: sloboda čovjeka se ostvaruje tek u koegzistenciji drugih sloboda. Laički rečeno: moja sloboda ima granicu u slobodi drugoga. Odatle proizlazi da je pravo temeljni uvjet slobode čovjeka. Ono određuje gdje je moja sloboda u odnosu na drugoga, kako bismo oboje mogli živjeti slobodno. Bez prava nema slobode, a odnosi među ljudima lako se pretvaraju u tlačenje jednih nad drugima.

Iako se ne čini posebno revolucionarnim, ovo ipak predstavlja nesvakidašnje poimanje prava. Stara maksima ubi societas, ibi ius prelako je vodila k tome da vlast promatra narod kao krdo koje je potrebno pravom ograditi da ne odluta. No, pravo viđeno kao uvjet čovjekove slobode mijenja perspektivu: čovjek je biće prava, ono proizlazi iz njegove naravi te svaka vlast ima izvor upravo u tome, a ne u moći. Ustavi suvremenih država u polazištu to su izrazili da vlast proizlazi iz naroda. Pa ipak ostaje pitanje zašto pravo još uvijek tako lako služi gaženju slobode i postaje poluga moći, umjesto da bude njezin korektiv? Ovdje se radi o dubljem pitanju: na kojim temeljima treba učvrstiti pravo? To pitanje trajni je izazov svakoj generaciji. Utopijski je misliti da će jednom nastupiti savršeno ovozemaljsko pravno uređenje, ali je propust ljubavi prema sebi i bližnjemu ne raditi na usavršavanju postojećeg stanja, kako bi sutra bilo barem malo bolje nego što je bilo jučer.

Kakve veze ima sve ovo s Europom? Europa je kuća prava, u njoj su potekli veliki pravni sustavi svijeta, a ona je i prostor različitosti i slobode, pa se pravo nameće kao uvjet postojanja Europe uopće. Posljedice totalitarizama XX. st. snažno su usmjerile Europu prema traženju načina kako vlast i moć obuzdati radi slobode, tj. staviti ju pod okrilje prava. Vladavina prava, a ne moći, nametnula se kao imperativ. Ali, Europa se u toj zadaći morala suočiti s pitanjem na kojim temeljima uspostaviti pravo. Tri su točke koje govore kako Europa još uvijek luta u potrazi za odgovorom.

Pravo po naravi teži biti usmjereno općem, poglavito općem dobru, a za to je potrebno da se propisi ne gomilaju neopravdano, kao i da pravo očituje onaj minimum bitnih stvari oko kojega se svi mogu složiti. Današnja Europa odmiče se od tog smjera. Čini se da opće dobro postaje sve manje mjerodavni motiv prava, a da sve više ulogu temeljnog motiva preuzimaju posebni pojedinačni zahtjevi i želje određenih skupina. Napast koja je često mučila Crkvu – da norme koje vrijede samo za njezine članove postanu opći zakon – postaje u sekularnom društvu napast mnogih drugih skupina društva. Ono što je društvo Europe predbacivalo Crkvi i čemu se često s pravom opiralo, sada najednom dopušta, čak dočekuje otvorenih ruku, ne videći u tome ništa sporno.

Druga slika lutanja jest da se odnedavno čovjek pravno više ne smatra duhovno kao cjelina, a biološki određeno biće, već se čovjek definira kao zbir društveno nametnutih uloga kojih se treba osloboditi radi izbora identiteta i načina postojanja (tzv. rodna teorija). Dosadašnji zajednički minimum – razum, cjelovitost i biologija čovjeka – biva potisnut u korist pojedinačnog mišljenja. Čovjek kao biće je pravno razdijeljen. Možda se još uvijek ne razaznaje jasno, ali ovakvo dijeljenje bića nije konačno. Ta, pravo izvire iz naravi čovjeka, te je tu narav potrebno razdijeliti i tako razmrvljenu potom prokazati kao nepouzdan temelj. Tada će vlast i pravo opet imati svoj izvor u moći, dok će čovjek, tj. njegovi fragmenti postati samo tlo po kojemu će moćni ”davatelji prava” bezbrižno hodati. Takav se prizor zasad ne nazire kao skora budućnost, ali se vidi čak i s ove točke puta kojim je Europa prošla. A vidi se jer nas je put povijesti već bio dovodio do takvih ruševina čovječanstva.

Konačno, društvo Europe, ali i Zapada općenito, gubi osjećaj koji je u judeokršćanstvu prepoznao svoj izvor u pripovijesti o stvaranju. Izričaj iz Knjige postanka: „I vidje Bog da je sve veoma dobro“ (Post 1, 31) našao je svjetovni odjek u pretpostavki nevinosti, tj. u temeljnom stavu da su svi ljudi po naravi dobri, ali su skloni grijehu. Današnje društvo čini se da gubi tu misao: sve više na važnosti dobiva pretpostavka krivnje, a prečesto se čuje kako nisu svi ljudi po naravi dobri, već da su neki ljudi po naravi zli. I među kršćanima se može često čuti isto: ne računa se prvotno s krsnom milosti krštenika, već se često prvo traži dokaz da netko nije u grijehu. Iz toga proizlaze i razni zahtjevi za promjenom propisa, a da se uopće ne vidi pogrješka i opasnost u tome.

Trenutno je politički nekorektno postaviti pitanje zašto bi pojedinačne želje i stavovi bili pravni motiv iznad općeg dobra i koliko je ispunjenih želja dovoljno. Politički je nekorektno pitati tko ima pravo mijenjati čovjeka kao biće, nekorektno je pitati tko i po kojemu kriteriju odlučuje tko je u srži dobar, a tko zao. Konačno, nekorektno je zapitati se zašto bi takvi kriteriji jednih bili mjerodavni, a kriteriji drugih ne. Općenito je nekorektno dovesti u pitanje nečije mišljenje. Ne priznaje se stav da su svi ljudi jednako vrijedni, ali nisu i njihova mišljenja: navodno je svačije mišljenje jednako valjano. Razum više nije korektan, a želje i preferencije jesu. No, korektno ili ne, moramo se o svemu tome pitati i raspravljati, ma kamo nas to odvelo. Možda nas neće dovesti do rješenja u skoro vrijeme, ali je sigurno samo kako bez tog propitivanja i dijaloga lutamo.

Crkva je u tome dugo vremena ostala pomalo osamljena, iako se stvari polako mijenjanju. J. Ratzinger istaknuo je kao početnu točku razmišljanja pravo koje dolazi iz naravi i postoji prije pozitivnog prava, a posjeduju ga svi ljudi. Riječ je o naravnom moralnom zakonu, tj. naravnom pravu od kojega kao koncentrat danas imamo ljudska prava. Ali, gomilanje želja i pojedinačnih preferencija pod maskom ljudskih prava dovodi u pitanje sve to, pa i sama ljudska prava. Ratzinger se tu vraća govoru o ljudskim obvezama i ograničenjima. I to se danas čini politički nekorektnim, ali je ipak nužno radi same slobode čovjeka.

Što Europa i društvo Europe treba učiniti? Kao što smo rekli, to je trajno pitanje. Vrlo je važno da Europa ne zaboravi kako pravo proizlazi iz relacijske naravi čovjeka i kako pravo može biti ispravno utemeljeno jedino nakon dijaloga usmjerenog općem dobru. Kao što ćemo vidjeti, to se odnosi i na neka konkretna pitanja. Osobitu zadaću u tom dijalogu, koju olako zanemaruju, imaju čimbenici koji danas vrlo brzo mijenjaju kulturu i društvo – mediji i javne osobe, a s njima i akademski krugovi, kao i religijske zajednice. Svi trebaju biti otvoreni i zalagati se za takav dijalog, bez straha od toga da će ishod nekoga ograničiti. Previše je monologa koji prikrivaju strah od stvarnosti. Jedino otvoren i pošten dijalog, vođen razumom, a ne željama, može dovesti do toga da dok lutamo, nismo u isto vrijeme i izgubljeni.