Jedan običan tjedan u učionici

Natalija Kivač

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).


Iz susreta u susret, iz sata u sat iznenađuju me učenici svih uzrasta, što dosjetljivošću, što neočekivanim potezima, što osebujnim (kreativnim) izričajima. Doduše, sve je više i onih drugih i drukčijih iznenađenja koje nazivamo šokovima, zatečenostima, nevjericama. Kako nisam navikla trošiti odveć vremena i snage na ono što me ne obogaćuje, što mi ne ispunja dušu, na one koji me okradaju, zamućuju pogled ili usporavaju korak – neću o tome i takvima. Kad me upitaju da matematičar u meni izrazi brojkama odnos pozitivnih i negativnih zgoda iz učionice (i školskih prostora), iskustvo izabire veću brojku u korist negativnoga, ali dobrohotno povjerenje i krhka vjera pobjedu uvijek dodijeli onome što je pozitivno.

Najprije su prvašići, očito prenoseći kućno ozračje, bili u sto čuda izborima u srijedu. Razgovor iz učionice nemoguće je prepričati, a neki bi olako mogli zaključiti da je učionica postala politička platforma. U svakom slučaju – za Sabor su se morali izabrati najbolji iz tvrtki za politiku, kako su opisali političke stranke. To je odraslima jako teško, jer moraju birati između slika s velikih panoa na kojima je kompjuter te ljude jako uljepšao, a ne mogu nigdje otkriti jel’ im i duša tako lijepa kao slika. Tako sami kažu.

Onda su trećaši bili u tjednu uzbuđenja pred Prvu ispovijed i Prvu pričest. Dva školska sata nisam uspjela odgovoriti na sva njihova pitanja koja su se samo množila. Zapamtila sam ih tek nekoliko: „Treba li reći je li grijeh veliki ili mali?“, „Kako svećenik može ostati normalan od svega što čuje?“, „A što ako je svećenik gluh?“, „Jel’ ispovijed vrijedi ako ne napravimo pokoru?“, „Moram li kasnije ispovjediti da sam grizla Isusa?“

Petaši su, kao i sedmaši, imali vrednovanje naučenog putem Forms obrasca. Dobili su tjedan dana za rješavanje istoga kod kuće. Dakako, očekivala sam skupno rješavanje putem videopoziva ili virtualnih sastanaka. Svejedno, odlučila sam na taj način vrednovati njihovo znanje. Iskustvo mi je potvrdilo da su više zapamtili i primijenili stečena znanja na taj način nego standardnim usmenim ili pisanim provjerama. Meni nije iznenađenje, ali čitatelju možda jest: prosjek ocjena je niži, i šarolik, od dovoljan (2) do odličan (5). U više od polovice formativnog vrednovanja u e-dnevniku zapisala sam: „Ne bi škodilo u ovakvim zadacima prelistati bilježnicu umjesto traženja pomoći od Googlea, Wikipedije, IKT-alata, kao i roditelja ili bar pozornije pročitati pitanje.” Primjerice, nitko od 39 (!!!) sedmaša nije kao netočan odgovor označio tvrdnju „Očaj i preuzetnost su povrede kreposti vjere”, a o vjeri govori 1. Božja zapovijed. Već nekoliko godina u višim razredima prakticiram ovu metodu, 90% pitanja je identično, a rezultati sve porazniji. Pomno ih pratim i matematički precizno analiziram.

Zatim su došli sedmaši i cjelina o ljepoti pomirenja i opraštanja s temama o grijehu i sakramentu pomirenja. Kroz heuristički razgovor s elementima rasprave i debate zaključili smo da je ispravna hipoteza da današnji čovjek gubi osjećaj za grijeh, kao i to da je sakrament pomirenja s jedne strane u krizi, a s druge strane u procvatu. Stoga me nije iznenadilo kad su u kreativnom zadatku bez problema, bez ikakvih dodatnih objašnjenja i u tren oka preimenovali sedam glavnih grijeha u današnji, njima blizak oblik. Iščitavala sam tako: samopouzdanje, samosvjesnost, konkurencija, zdrav apetit, stres, samopromocija, čilanje.

Za kraj jednog običnog tjedna iz učionice – dio kreativnog završetka priče o Zakeju kroz razmjenu WhatsApp poruka s učeniku bliskom osobom: „Ljubice, ugostio sam Isusa. Sva sreća pa je ostalo onog pršuta i sira. Čovječe, ti nisi normalan! Što me nisi zvao??? Pa nije salon za manikuru na kraj svijeta. Spremila bih vam punjene paprike.“