Kriv je mobitel?!

Mara Čović

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u prosincu 2018. godine (12/2018).

Svaki dan me roditelji potraže u školi zbog različitih problema s djecom. U većini slučajeva brzo i lako se dogovorimo kako ćemo pomoći roditelju i djetetu.

Na kraju tjedna potražio me roditelj, vidno uzrujan i tužan. Počeo je priču: „Polupao sam sinu mobitel koji sam skupo platio prije mjesec dana. Kupio sam mu za rođendan, jeste da je i on dao dio ušteđevine, no ja sam obećao i ispunio obećanje. Polupao sam jer smo se dogovorili da ću doći po njega pred dvoranu u kojoj trenira rukomet točno u 19 sati. Ja sam točno došao, čekao deset minuta, zvao ga, slao poruke. On se nije pojavio. Operirao sam koljeno i nisam mogao izaći iz auta. Počeo sam drhtati, pomislio sam da mu se nešto dogodilo, da je u bolnici, nisam znao koga zvati. Odlučio sam ići kući i vidjeti što dalje. Neću odmah dizati paniku. Brzo sam došao kući. Jedva sam izašao iz auta. Došepao sam do vrata, dozvao Petra, nije se javio. Odlučio sam ući u kuću. Zaprepastio sam se. Moj sin je ležerno sjedio i gledao televiziju. ODMAH SAM POČEO VIKATI, POSTAVIO STO PITANJA NA KOJA NISAM DOBIO ODGOVOR, UZEO SAM MOBITEL I BACIO GA O POD. Samo sam od sina na kraju čuo da mu je mobitel bio isključen i da se ne sjeća da smo se dogovorili da će me čekati pred dvoranom.“

Pitao me što ja mislim i kako to riješiti. U isto vrijeme ga je mučio bijes na sebe, osjećaj krivnje i postavlja pitanje da li je dobar roditelj, kako će dalje odgajati djecu? Ima troje djece, Petar je prvo dijete. Na licu se vidjela panika i osjećaj nemoći. Otac je želio razgovarati sa svojim djetetom. Da li je mobitel kriv za loše odnose i lošu komunikaciju između njega i djece?

Želim razgovarati sa svojim djetetom

Djelotvorno razgovarati podrazumijeva da obje strane mogu u potpunosti razmjenjivati svoje poglede na predmet razgovora, prepoznati svoje osjećaje i misli u vezi s tim, iskazati svoj odnos koji imamo sa sugovornikom. Trebamo se prisjetiti da monolog nije razgovor, niti da su dva naizmjenična monologa razgovor. Svaki sugovornik može “pričati“ svoju priču, a da zapravo među njima razgovora nema. A mi želimo dijalog? Prije i tijekom djelotvornog razgovora možemo voditi računa o pitanjima:

Tko želi razgovarati? Ja – roditelj? Dijete? Oboje? Je li bilo prisile na razgovor?

• O čemu razgovaramo, koja je tema našeg razgovora?
• Tko zapravo ima problem? Ja ili dijete? Je li neka poteškoća povod razgovora?
• Što je neposredni povod („zadnja kap koja je prelila čašu“)?
• Jesu li neke moje potrebe ugrožene (i koje?) i zapravo bile poticaj za razgovor?
• Jesu li neke potrebe „druge strane„ ugrožene?
• Da li ja razgovorom želim riješiti konflikt sa samim sobom i svojim djetetom?

Da li želim samoprocjenu vlastitog ponašanja?

Samoprocjena je oruđe koje pomaže ljudima napraviti bolje izbore, donijeti bolje odluke. Promjena prema boljem gradi se na unutarnjoj prosudbi kako postoji bolji životni put, bolji način od dosadašnjih.

Samoprocjena je uvid u vlastito ponašanje, svojevrsna inventura vlastitih postupanja. Pomaže nam odgovoriti jesmo li se približili cilju, jesmo li ostvarili naše vrijednosti, jesmo li dobili ono što smo željeli i trebali.

Kako razriješiti konflikt samoprocjenom vlastitog ponašanja

Konflikt (sukob, nesporazum, dvojba..) sastavni je dio svakodnevnog života. Konflikt će se pojaviti – prije ili kasnije. Što ću učiniti kada se konflikt pojavi, kakvu ću strategiju izabrati da ga umanjim ili razrješim? Hoću li se ja ovim načinom suočavanja s konfliktom udaljiti ili približiti osobi koju vidim kao izvor svog problema?

Teorija i praksa govore o različitim načinima rješavanja konflikta dviju osoba.

1. JA DOBIVAM – TI GUBIŠ,

2. JA GUBIM – TI DOBIVAŠ,

3. JA GUBIM – TI GUBIŠ (OBOJE GUBIMO),

4. JA DOBIVAM – TI DOBIVAŠ (OBOJE DOBIVAMO).

Svaki roditelj i odgajatelj trebao bi si postaviti nekoliko pitanja: Koji je moj najčešći način razrješavanja konflikta, jesmo li zadovoljni ovim načinom, želimo li nešto mijenjati?

Savjeti roditeljima

Svaki dan i roditelji i djeca se mijenjaju, jer promjene su dobre i nužne. Promjene su učenje o nama i svijetu u kojem živimo. Cijeli svijet se mijenja. Promjene će pomoći dobrim odnosima u obitelji, svima će biti lakše i naša djeca će biti sretnija. Djeca uče kako se prihvatljivo ponašati, ako i roditelji svoje konflikte rješavaju odgovorno.

Sretan roditelj i sretna obitelj prepoznaje Božje znakove i darove, no ne možemo zaboraviti mnoge okolnosti koje nazivamo „problemima“. Sretan roditelj je onaj koji zna da se život sastoji od dobrih i loših trenutaka i da taj neizbježni zakon života ne zaobilazi nikoga.

U promjene ulaze upotreba ili zloupotreba mobitela, društvenih mreža i različite tehnologije, kojih je sve više na „meniju“ djeci i odraslima. Mudro bi bilo zajedno odrediti prioritete u komunikaciji i svakodnevnim odnosima, koji nam mogu donijeti puno dobrog, ali na drugoj strani mogu se pojaviti i različiti problemi i konflikti.