Spolna ravnopravnost

Fra Ivan Penava

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju  2024. godine (6/2024).

– Ima li u Crkvi spolne ravnopravnosti? – često je pitanje u našim svećeničkim teološkim raspravama, a polako se prenosi i među vjerničke krugove koji tu istu spolnu ravnopravnost osjete u svojem djelovanju. Kako u javnom tako i u crkvenom životu ta se ravnopravnost „malo” drugačije doživljava u našoj novoj domovini Njemačkoj nego u onoj staroj domovini Hrvatskoj. Zato naši novopridošli kolege svećenici ponekad doživljavaju kulturološki šok. 

– Ljudi, ja mislim da je to zaista veliki problem i da ne smijemo samo tako preko njega prijeći – već malo povišenim tonom pokušao je naš mladi kolega nadglasati žamor koji je među nama svećenicima na područnom sastanku hrvatskih dušobrižnika nastao u tren. Bio je već kraj polugodišnje sjednice i bili smo pod točkom razno kad je mladi kolega zatražio riječ da iznese svoje mišljenje. 

– Ma, to što ste sada spomenuli dogodilo se slično i meni. Gledajte, naišao nam je u posjet u misiju generalni vikar iz njemačke biskupije. Dok je prolazio župnim uredom pozdravio je našu tajnicu, zahvalio joj na njezinu radu i rekao joj: – Vi ste lice ove zajednice. Po Vama vjernici prepoznaju i pamte župu. – Ja ga gledam i ne razumijem kako može reći da je tajnica glavno lice u župi. Pa o čemu on to govori?! Znači mi svećenici smo u drugom planu, a tajnice u prvom – uzbuđeno završi svoje izlaganje mladi kolega.

– E, tako ti je to, dragi moj, s njemačkim svećenicima, a i biskupima. Oni više cijene laike nego nas svećenike – uzvrati mu prethodni govornik koji ga odmah podsjeti na svoje netom izgovorene riječi: – Sad sam vam rekao kako su našu misiju spojili s još deset njemačkih župa i postavili jednu pastoralnu referenticu da bude koordinatorica pastoralnih događanja u svim tim župama. Ona bi trebala biti ta koja će voditi raspored dužnosti i obveza svećenika unutar toga novog pastoralnog područja. 

– Ali to nema veze s vezom – nastavi naš mladi kolega – da jedan laik i još k tome žena nama svećenicima određuje što ćemo raditi. Pa, gdje im je pamet? – Nije ga mogla smiriti niti druga šalica kave koju je počeo točiti, što nas je sve još više nasmijalo.

Kolega koji je sjedio do mene pokušao ga je malo utješiti, ali je samo još više razbuktao žamor rasprave: – Tako je prijatelju, samo ti uzmi još kave. Bit će vrijeme kad ćeš i tablete uzimati da se smiriš. Još ti je dobro ako je žensko i ako je referentica. U jednoj župi gore na sjeveru Njemačke već su na mjesto referenta primili muškarca koji sebe smatra ženom,a tako se i oblači. Tako obučen dolazi na sastanke župnog vijeća i djeluje u svojoj župi. To ti se zove ravnopravnost spolova, moj kolega. Još ćeš se ti o tome naslušati ovdje u Njemačkoj kao i mi svih ovih godina. 

– Nas su nedavno pozvali na sastanak svećenika u biskupiji gdje je jedna feministkinja održala predavanje na temu kako mi muškarci u Crkvi koristimo liturgijsku moć da dominiramo kod oltara i ne dopuštamo ravnopravnost spolova u liturgiji. Zamisli ti izraza – liturgijska moć. – Ubaci se u raspravu netko s druge strane stola. 

Kako bih se i ja malo uključio spomenem kolegama jedan jutarnji razgovor uz kavu sa svojim njemačkim fratrima: – Evo, moj njemački fratar jutros u samostanu spominje kako je neki biskup u svojoj biskupiji već odavno organizirao tečaj za đakonice kako bi bile spremne za svoju službu kada ih jednom Crkva odobri. On je toliko uvjeren da će se to dogoditi da je već pripremio nekoliko žena za tu službu. 

– Nije više potreban niti đakonat da bi se redovito smjelo krstiti djecu u župi. Pa, čitali ste svi onaj upitnik što smo ga preko našeg zajedničkog Ureda dobili o tome kako bismo se osjećali kad bismo mi svećenici sudjelovali u obredu krštenja, a da krsti netko od referenata iz našeg pastoralnog tima. Bi li to umanjilo vrijednost našeg prezbiterata? – uključi se opet onaj s druge strane stola pokazujući da prati našu raspravu koja se sve više zahuktavala. 

– Znam za tu anketu – nadglasa nas kolega koji je svojim primjerom o koordinatorici pastoralnih aktivnosti i započeo ovu raspravu – anketa je vođena u našoj biskupiji. Ove godine je biskup dopustio referentima u župama da krste djecu. Zadnje vrijeme njemački biskupi jednostavno laicima dopuštaju sve što je njihovu staležu moguće dopustiti. I nije važno više kojeg su spola ti crkveni službenici. 

– Tu se radi o općem svećeništvu kojeg imaju svi vjernici. I vi svećenici svi to dobro znate – za svoj glas izborila se i jedna od naših šest hrvatskih pastoralnih referentica, naša najmlađa časna sestra. – Svaki vjernik po krštenju prima službu općeg svećeništva, a to znači da u svijetu svjedoči vjeru u Isusa i svojim riječima i molitvama prikazuje Bogu svoju žrtvu – zaključi ona pomalo teološki naša praktična pastoralna iskustva i nastavi: – Već dokumenti Drugog vatikanskog sabora izričito kaže da svi vjernici snagom krštenja imaju ,,pravo i dužnost” sudjelovati u liturgiji. Dokument Lumen gentium govori izričito o općem svećeništvu vjernika. 

– Istina je da se sve više liturgijskih službi prepušta laicima – opet se i ja javim za riječ. U jednom od posljednjih brojeva Sonntagsblatta – biskupijskog tjednog glasila pročitao sam reportažu o skupini vjernika laika koji su završili izobrazbu za predvoditelja obreda sprovoda te ih je biskup imenovao na tu službu. Nema veze što u biskupiji još uvijek ima i nekoliko stotina svećenika, a k tome i mnogo trajnih đakona. Ipak je i laike primio u tu novu službu – predvoditelj sprovoda.

– Naravno da mora tražiti nove radne snage kad se ovdje svaki svećenik i trajni đakon čim uđe u godine za mirovinu povlači iz službe i nije više dužan pastoralno djelovati. Čak ih se i potiče da odu u mirovinu i maknu se sa župe – iznese nam svoje mišljenje još jedan kolega. – Gledao sam statističke brojke na izlaganju jednog pastoralnog referenta koje pokazuju kako će se u sljedećih trideset godina zbog starosti broj svećenika u biskupiji smanjiti za više od pedeset, pa zato sada sve više zapošljavaju socijalne pedagoge jer se oni stručnije snalaze u radu s obiteljima i ranjivim skupinama.

– Popili smo svu kavu i otišli malo predaleko u ovoj raspravi, prijatelji, a nismo do kraja čuli što o tome misle i ostale naše pastoralne referentice. Što kažu i naše stare časne sestre, pa da završimo sjednicu. Ima li ravnopravnosti spolova u Crkvi? – javi se sada i voditelj naše sjednice.

– Ne trebate nas ništa pitati – naglo mu uzvrati jedna od prozvanih sestara. – Prevelika je to odgovornost pred Božjim očima biti svećenik za oltarom i ljude ispovijedati. To nama ne treba.

– Imamo mi uz šest sestara i jednog referenta, a opet one uvijek njega izaberu za svoga predstavnika. Kakva je to pak ravnopravnost spolova? – Našali se jedan kolega, ali mu naša sestra nije ostala dužna: – Uvijek ćemo mi njega birati, pa nek se on s vama muškima sastaje i raspravlja. Mi ćemo u miru raditi svoj posao, ne trebaju nama toliki sastanci. 

– Ma, imate pravo sestro. Sve su to puste rasprave i teorije, a, zapravo, jedini tko gubi je pastoral i rad s vjernicima. – nadoda naš voditelj sjednice – Previše se kopira današnje društvo i kao da mu se pokušava prilagoditi. Evangelička crkva dopušta da žene budu i župnikice i biskupice pa imaju i oni sve manje vjernika. Neće te crkvene službe dovesti više vjernika u Crkvu makar ih preuzeli i laici pa među njima i žene. Dovest će vjernike jedino naša vjerodostojnost. 

 – O, blažena vremena kad smo imali više časnih sestara pa su one pomagale u župi – uzvikne opet onaj kolega s kraja stola. – Tada je uz jednog župnika na župi bilo i po tri časne sestre. Nitko tada nije raspravljao o ravnopravnosti spolova. 

– Da nam je barem opet te nejednakosti u ravnopravnosti spolova u crkvenim službama. Bili bi sretni vjernici da imaju više vjeroučiteljica i orguljašica nego raznih referenata u uredima – zaključi mudro naš predsjedavajući kolega i proglasi sjednicu završenom.