Međuljudski odnosi
Kada pokraj nekoga danas prođeš, s kim se nisi zaista dugo vidio, pristojno ga pozdraviš i pitaš kako je…jesi li to učinio jer to nalaže kultura ili jer si se iskreno obradovao toj osobi i stalo ti je znati kako je? Primjećujem sve više oko sebe one koji se susreću s drugima u prolazu, brzinske razmjene informacija kao na „blind dateovima“ o tome kako im je doma, kako su oni, muž, žena djeca i najgore obećanje ikad koje na kraju takvog razgovora možeš nekome dati „čut ćemo se ili javim se za kavu!“ Ježim se i istovremeno se počnem smijati jer se ta kava nikad neće dogoditi, ali lakše nam je slagat u lice i pobjeći ponovno dalje u svoju kolotečinu. Pa se onda pitam…Kako to ljudi danas gledaju jedni na druge? Sebično ili otvorenog, nepatvorenog srca? Kalkuliraju li ili su ipak neproračunati? Sve više i više čujem kako je brat izdao brata. I to zbog čega – najčešće je u pitanju imovina. Pa dovoljno dobar razlog, zar ne? Kako onda nećeš nekoga u prolazu slagati da ćeš izdvojiti vrijeme za njega i otići na kavu. Okej, ne kažem da moraš to učiniti sa svakime, ali postoje ipak oni koji su sigurno na listi čekanja negdje pali s vrha na dno i tamo te čekaju da se ti sjetiš reći „hajmo“. Bilo kako bilo, nije fer. Shvatila sam da postoje više kategorija ljudi – oni koji te nikad ne puštaju od sebe makar se niste vidjeli sto godina kao i oni koji su te pustili, ali uredno će te gnjaviti i lagati u lice za sljedeću kavu. Negdje sam pročitala jednu zanimljivu o međuljudskim odnosima koja kaže da su oni kao dikobrazi koji se nastoje ugrijati u zimskoj hladnoj noći. Hladno im je, stišću se jedan uz drugoga, ali što se jače stišću to više boli zadaju jedno drugome svojim oštrim bodaljama. Zbog tih uboda se moraju i razmicati jedni od drugih, ali se zbog hladnoće ponovno približavaju jedno drugome i tako vjerojatno unedogled. Zanimljivo zar ne? Svi mi imamo bodlje. A pitam se koga puštamo u svoje živote? Nekoga s kime ćemo graditi i čuvati mir ili pak nekoga tko će to sve narušiti? Zašto iz straha da ćeš ostati sam i svoje čudne izgubljenosti imaš oko sebe one koji te samo „bodu“, one koje nikada ne bi da si malo pametniji izabrao da su dio tvoje životne priče? Cijeniš li svoje i tuđe vrijeme? I sebi postavljam isto pitanje. Navikneš s vremenom na svašta, a to nije zdravo ni za duh ni za tijelo.
Nađi vremena i posveti to vrijeme onome tko je spreman zajednički nositi križ, otkrivati sakrivena mjesta i svijeta i tvoje duše, nekoga s kim ti je nebo blisko, a zvijezde su sjajnije. Čudno je to, ali iako svi jurimo, uvijek postoje oni koji tvoje vrijeme učine da teče sporije, gotovo da uz njihovo društvo vrijeme i stane. Velika je stvar već imati jednu takvu osobu u svom životu, a blagoslovljen si ako ih je više takvih. Stoga, odmakni se od onih koji tvoju dušu ne hrane. Baci pogled na onu listu čekanja – jer jake osobe čuvaju svoj mir, a slabe se i dalje dokazuju na usputnim kavama s prepunim listama čekanja u džepu.
