U ime ljubavi

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).

Dok sam bio mlađi, jako sam volio slušati irsku rock skupinu U2. Ne mogu reći da sam sada puno stariji, ali vrijeme ipak čini svoje. Već desetak godina ne osvrćem se previše na njihovu noviju glazbu i uopće ne poznajem pjesme s njihova zadnja tri albuma. Ranije stvaralaštvo U2-a mi je puno zanimljivije i slušljivije. A ima tu pjesama i albuma koji su nastali prije nego što sam se ja rodio. Tekstovi njihovih pjesama iz osamdesetih i devedesetih su kudikamo bolji, glazbeni izričaj originalniji i strastveniji, a i oni sami su djelovali autentičnije. Imam dojam da se to sve s godinama razvodnilo.

Vjerojatno ste čuli da su nastupali i u Hrvatskoj. Možda ste čak bili na njihovom koncertu na zagrebačkom Maksimiru u kolovozu 2009. godine kad su svirali dva dana zaredom i ispunili dvaput stadion do kraja. Bio sam na tom koncertu i ne mogu reći da sam požalio. Dapače, bilo je to jedno predivno iskustvo. A njihove pjesme, kao što je to slučaj kod dosta drugih izvođača, zvuče poprilično drugačije uživo nego u studijskim izvedbama. Kod U2 mi se više sviđaju njihove svirke uživo. Ne mogu vam ni dočarati koliko sam puta preslušao neke njihove koncerte. Za ljubitelje U2 svakako će nešto značiti nazivi kao što su Slane Castle, Boston, Red Rocks ili Sydney.

Možda će se stariji čitatelji prisjetiti njihovog poslijeratnog koncerta u Sarajevu 1997. godine, kao i njihovog truda oko podizanja svijesti o krvoprolićima na našim prostorima devedesetih godina. Imaju i pjesmu pod naslovom Miss Sarajevo koja progovara o natjecanju ljepote organiziranom u ratnom Sarajevu koje se tada nalazilo u okruženju. Izvedba te pjesme zajedno s pokojnim Lucianom Pavarottijem posebno je dojmljiva. Preporučujem potražiti, pogledati i poslušati.

Pjevali su i pjevaju od samih svojih početaka o društveno osjetljivim temama, a mnogo njihovih pjesama odiše i dubokom kršćanskom duhovnošću. Istakao bih kao najočitije primjere pjesme pod naslovom 40, Yahweh i Pride (In the Name of Love). Pjesma 40 je izravno nadahnuta biblijskim tekstom, kako i sam naziv aludira. Riječ je o tekstu psalma 40. Pojašnjavajući motive koji su doveli do pjesme Yahweh, pjevač grupe U2 Bono Vox kaže da je to, između ostaloga, pjesma o Jeruzalemu koji nije nečije vlasništvo, ali svi nekako žele staviti na njega svoje zastave i tako ga prisvojiti.

Pjesma Pride (In the Name of Love) je priča za sebe. Pride u prijevodu znači ponos, a podnaslov ili drugi naslov pjesme je U ime ljubavi. Kroz pjesmu se ovi rokeri pitaju što se sve kroz povijest činilo i čini u ime ljubavi. Jedan dio teksta pjesme izričito govori o ubojstvu Martina Luthera Kinga, slavnog borca za prava Afroamerikanaca. U jednom dijelu teksta se može pak čuti izravna aluzija na Judinu izdaju i njegov poljubac Kristu u Maslinskom vrtu. I to je napravljeno u ime ljubavi. Baš kao i atentat na Martina Luthera Kinga u Memphisu jednog travanjskog jutra. I pjevaju, tako lijepo i tako znakovito o smrti ovog velikog čovjeka: Napokon slobodan. Oduzeli su tvoj život, ali nisu mogli oduzeti tvoj ponos.

U ovoj pjesmi, sukladno pjesničkoj slobodi, svoje mjesto su našle riječi kao što su bodljikava žica, otpor, sloboda, izdaja, život, ponos, prevrat, opravdanja. A refren se ponavlja kao jeka u daljini. U ime ljubavi. Što još u ime ljubavi?

Na ovu pjesmu me zapravo podsjetilo nešto drugo. Dakako, teško mi je napraviti odmak od ambijenta u kojem živim, a to je Jeruzalem. Sveta zemlja. Svakodnevne vijesti o ratu, neprestan stres oko mogućeg još goreg razvoja situacije, nepregledan niz uzbuna i novih prijetnji nisu baš nešto na što se čovjek može naviknuti u tolikoj mjeri da kaže: To mi ne smeta! To me ne zanima! To me se ne tiče! I u trenutcima dok ovo pišem, izriču se nove prijetnje i gomilaju se nove snage, padaju nove bombe i presreću se nove rakete, sviraju nove uzbune i otkazuju se novi letovi, prolijevaju se nove suze i pišu se nove komplicirane priče… Kao da te priče i dosad nisu bile dovoljno komplicirane.

Nedavno sam ugledao jedan natpis na kojem je pisalo: Samo još jedan rat i onda će zavladati mir. A onda odmah zatim je pisalo: Samo još jedna bomba i onda će zavladati sigurnost. Taj meni nepoznati autor samo je ‘zaboravio’ dodati onaj famozni stih iz pjesme: U ime ljubavi. Što još u ime ljubavi?

Čovjek mora zastati i zapitati se o kakvim se to ljubavima radi. I ima li svatko pravo na vlastitu definiciju ljubavi. Jer, očito ne razumijevamo svi na isti način što znači ljubav. Ni ljubav prema drugom čovjeku. Ni ljubav prema vlastitom jeziku. Niti ljubav prema vlastitoj domovini. Dakako, ovaj niz možemo nastaviti s raznoraznim ljubavima i, složit ćemo se, da svaki čovjek ima svoj pogled na to što znači ljubav prema Bogu, prema roditeljima, prema unucima, prema omiljenom restoranu, omiljenoj rock skupini ili voljenom nogometnom klubu.

Eto, problem valjda nastane kad se te dvije ljubavi sretnu na ulici, na trgu na stadionu, u studiju ili u kakvoj areni. I onda dođe do toga da se te dvije ljubavi ne mogu baš tek tako lako susresti u ljubavi. Imaju potrebu jedna drugoj dokazivati koja je ljubav ispravnija i koja ima više pravo na podignuti glas, iskazivati i upražnjavati svoje potrebe, imati prava… A nerijetko to sve ide u pravcu ušutkivanja onog drugoga, zaboravljanja ili zabranjivanja potreba onih drugih, oduzimanja prava onim drugima… Što još u ime ljubavi?

Ne trebamo daleko pogledati u prošlost da bismo se uvjerili koliko je lako doći do toga da prolijevanje krvi znači iskazivanje ljubavi. U ime ljubavi. Ne trebamo, zapravo, otići daleko od sadašnjosti. Dovoljno je prelistati novine, otvoriti knjige ili otići na kakav internetski portal. 

Samo još ovaj rat i onda će biti dosta. Onda će sigurno biti mir godinama. Možda i stoljećima. Samo da još jednom bombardiramo neprijateljske položaje i onda ćemo se zaštiti. Onda ćemo biti sigurni. Onda ćemo ih dovoljno zastrašiti da se više nikada neće usuditi napasti nas. Samo još da nabavimo jedan ratni stroj i bit ćemo zaštićeni. Naravno, ovo pišem iz jednog drugog konteksta, ali volio bih da ovo shvatite i doslovno i metaforički, tj. u prenesenom značenju. Sve ovo možemo prenijeti na svakodnevne susrete, sukobe i naša manja ili veća bombardiranja onih koji su na suprotnoj strani. U ime ljubavi.

Listajući pak evanđeoske stranice nužno nailazimo na nešto drugačiji pogled na prijatelje i na neprijatelje, na one koji se slažu s nama i na one koji se ne slažu s nama. Tu je i drugačiji pogled na ljubav, na mir, na odnos prema onima koji su na rubu društva, prema onima koji su isključeni i prema onima koji su maleni. Što još u ime ljubavi?

Možda ćemo se složiti da je ovom svijetu potrebno jedno resetiranje od pretjeranih definicija ljubavi koje idu na štetu drugih. Ljubav prema vlastitom Bogu, rodu, jeziku, klubu ili čemu već ne znači da treba iskorijeniti sve ostale bogove, rodove, jezike, klubove i neistomišljenike u općenitom smislu. Zašto? Pa zato što, ako se zauzme takav stav, na kraju će ostati samo jedan čovjek na zemlji. Teško je pronaći puno istomišljenika na ovom svijetu s kojima ćeš se složiti baš u svakom pogledu. I uvijek će biti nešto, nekakva točka prijepora, nekakva razlika koja će umiješati između dva čovjeka. To je neizbježno i s tim se valja pomiriti. Čim prije, to bolje. U ime ljubavi.

Često svratim pogled na križ, posebno na onaj u bazilici Svetoga Groba u Jeruzalemu, baš onaj na Kalvariji. Bog je tako ljubio svijet… Eto, i to, taj križ, to razapinjanje, ta Kalvarija – u ime ljubavi. Ostajem bez riječi… Jedino molitva. Kad bi naše ljubavi bile satkane više od ljubavi… Bilo bi potrebno manje ratova i manje bombi… U ime ljubavi…